Građani iz BiH iseljavaju, ali brine li iko o onima koji ostaju i koji su pozitivni primjeri

jl

Nakon što je Bosna i Hercegovina zauzela visoko drugo mjesto na Forbesovoj listi zemalja sa najbrojnijom dijasporom, uslijedio je veliki broj reakcija javnosti koja je ovaj fenomen u najvećoj mjeri atribuirala socioekonomskoj i političkoj klimi u BiH.

Naravno, glavni krivac, barem prema mišljenju javnosti, je vlast.

No, da li se krivnja u potpunosti može prebaciti na političare? Iako ogroman dio odgovornosti za egzodus stanovništva snose upravo oni, čini se da se iz vida (ne)namjerno ispuštaju neke čeinjenice koje bi sigurno dale kompletniju sliku.

POPIS MAGAZINA FORBES

Bosna i Hercegovina je druga u svijetu prema broju stanovnika koji žive u dijaspori

Analitičar Inicijative za evropsku stabilnost (ESI) sa sjedištem u Berlinu Adi Ćerimagić za Klix.ba govorio je o ovom fenomenu rekavši da istraživanja o broju ljudi koji su napustili Bosnu i Hercegovinu ciljaju da izazovu šok i reakciju u bh. javnosti.

Adi Ćerimagić

"Međutim, moj utisak je da takva istraživanja ne idu dalje od toga da potvrde ono što bh. javnost već zna. Naprimjer, da je danas teško pronaći osobu koja u užoj ili široj porodici nema nekoga ko živi vani. I da, nažalost, ne uspijevaju da otvore širi razgovor o značaju ovih demografskih pokazatelja za budućnost BiH i politika koje naše vlade usvajaju i provode", naveo je Ćerimagić.

Naveo je da je razgovor o ovoj temi prožet šokantnim brojevima, inzistiranjem na našoj posebnosti i traženju krivaca. Međutim, kako je naveo,da bi o ovome krenuli razgovarati ozbiljnije moramo prvo raščistiti tri stvari.

"Prvo, odlazak ljudi i smanjenje broja stanovnika nije neka naša bh. posebnost. Hrvatska je u deset godina ostala bez 10 posto stanovnika, Bugarska bez 12 posto. S obzirom da BiH od 2013. godine nije imala popis, ne znamo koliko je situacija bolja ili gora. Međutim, sa sigurnošću znamo, naprimjer, kako se mijenjao broj učenika u osnovnim školama. U deset godina pad broja tih učenika u Hrvatskoj bio je oko 13 posto, u Bugarskoj oko 8 posto, u Sjevernoj Makedoniji oko 6 posto. U BiH taj pad bio je veći, oko 20 posto", ističe Ćerimagić.

"Demografsko topljenje"

Drugo, navodi on, u svim zemljama koje se demografski tope postoje regionalne i lokalne razlike.

"U Hrvatskoj, naprimjer, u deset godina se Zagreb 'smanjio' za tek 2.5 posto, a Vukovarsko-srijemska županija za čak 20 posto stanovnika. U BiH nije ništa drugačije. Kada je u pitanju broj učenika osnovnih škola, Posavski kanton je u deset godina ostao bez više od pola učenika, Unsko-sanski i Kanton 10 bez 42 posto učenika. U isto vrijeme, u Kantonu Sarajevo taj broj je narastao za pola posto, a u gradu Banja Luka za skoro 5 posto", ističe Ćerimagić.

Ove regionalne razlike i dinamike su izuzetno važne u promišljanju o odgovorima na izazove koji su s tim povezane. To ga, kako je podcrtao, dovodi do treće i možda i najvažnije stvari, a to je da u razgovoru na ovu temu nisu važni oni koji su otišli već oni koji su ostali. Odnosno, kako organizovati svakodnevni život u BiH koja se demografski topi.

"Najvažnije u odgovoru na ovo pitanje su regionalne razlike. Naša dva najveća grada, Sarajevo i Banja Luka, u deset godina su, bez obzira na značajno smanjenje broja rođenih beba, povećali broj učenika osnovnih škola. Nešto slabiji ali svejedno jedan od boljih rezultata ima i Mostar. To znači da smo u BiH, pored odlaska ljudi u inostranstvo, imali i domaću migraciju prema te dvije-tri sredine. Banja Luka, Sarajevo i Mostar sasvim sigurno ne nude ono što nude Beč ili Minhen, ali ljudi iz BiH su u njih se selili i demografski ih na neki način i 'spasili'", podcrtao je Ćerimagić

Na pitanje kako i šta učiniti da onima koji su ostali u BiH bude bolje, Ćerimagić odgovara da stvari nisu "crno-bijele".

"Uzmimo kao primjer Unsko-sanski kanton koji je 2013. imao oko 270,000 stanovnika. U deset godina broj učenika u osnovnim školama smanjio se za 42 posto, broj rođenih beba se smanjio za 43 posto, a broj penzionera se povećao za 15 posto. U tom istom periodu izvoz iz Unsko-sanskog kantona povećan je skoro tri puta, a broj turista za pet puta. Zabilježen je i rast broja privrednih subjekata i preko 5.000 više registrovanih zaposlenih. Dakle, stvari nisu crno-bijele. Ali pitanje za politiku, privredu i stanovnike Unsko-sanskog kantona je kako u narednih pet do deset godina nastaviti i ubrzati rast izvoza, broj turista i zaposlenih? Kako povećati standard i kvalitetu života stanovnika? I kako u novoj situaciji, naprimjer, organizovati i održati obrazovni i zdravstveni sistem", ističe Ćerimagić.

Omekšavanje granice s Hrvatskom

Jedan dio odgovora je, navodi Ćerimagić, u mjerama koje će usporiti ili smanjiti odlazak ljudi.

"Kroz, naprimjer, prema istoku, infrastrukturno uvezivanje kantona sa Sarajevom, Banja Lukom i Mostarom. Prema zapadu, kroz integrisanje BiH sa EU i pokušaj omekšavanja sve čvršće EU, Šengen i Euro granice prema Hrvatskoj. U samom Unsko-sanskom kantonu, kroz poboljšanja kvalitete svakodnevnog života građana i privrede. Također, bilo bi potrebno razviti i projekte kroz koje će se radna snaga privlačiti izvan BiH, iz regiona, Evrope i dalje", naglašava Ćerimagić.

Kako je rekao, dosta toga nevedenog kantoni i lokalne zajednice ne mogu uraditi same?

"Omekšavanje sve tvrđe granice prema Hrvatskoj i EU, naprimjer, ovisi od ukupne političke situacije u BiH i EU. Međutim, neke stvari BiH može uraditi sama. Ako BiH pogledate kroz demografsku prizmu, na osnovu popisa iz 2013. godine i pokazatelja kao što su brojevi učenika u osnovnim školama i rođenih beba, onda imate tri kruga lokalnih zajednica. U prvom su Sarajevo, Banja Luka, Mostar i Brčko distrikt, koji se iz različitih i samo njima svojstvenih razloga nalaze u najpovoljnijoj situaciji u BiH. Drugi krug je 18 lokalnih zajednica koje su 2013. imale više od 40,000 stanovnika, od kojih je dvanaest u Federaciji i šest u Republici Srpskoj. U prva dva kruga 2013. je živilo više od pola stanovnika", podcrtao je.

Smatra da bi BiH morala imati za cilj da do kraja ove decenije infrastrukturno, kroz mrežu željeznica, autoputeva i brzih cesta, ali i izgradnju savremene digitalne infrastrukture, uveže ovih 18 lokalnih zajednica sa četiri centra.

Uloga bh. dijaspore

"Dodatno, na nivou BiH (ili dva entiteta) mogao bi se osnovati fond koji bi direktno podržao unapređenje kvalitete života lokalnih zajednica koje imaju preko 40,000 stanovnika. Bilo kroz izgradnju putne i vodovodne infrastrukture, ili izgradnju sportskih sala, bazena, vrtića ili modernizaciju škola", smatra on.

Istakao je i ulogu bh. dijaspore u ovim procesima, rekavši da bi bez dijaspore svakodnevni život u BiH sasvim sigurno bio puno teži.

"Samo tokom prošle godine dijaspora je u BiH poslala 3 milijarde maraka. To je tri puta više nego iznos stranih direktnih investicija u BiH. I za nekih 800,000 maraka manje nego ukupni prošlogodišnji budžet Republike Srpske. Međutim, najveći dio tog novca ide u potrošnju rodbine i prijatelja bh. dijaspore. Ciljevi dobre politike trebali bi biti da što veći dio novca iz dijaspore ode u investicije koje će onda proizvoditi nove vrijednosti, ali i da se što veći broj pripadnika dijaspore vrati u BiH i donese svoje iskustvo, znanje i kapital. Primjeri Irske i Estonije u tom smislu nude zanimljive i korisne lekcije", rekao je Ćerimagić.

Zaključio je da će u svakom slučaju, narednih pet do deset godina za BiH biti demografski izazovni.

"Dalje olakšavanje pristupa tržištu rada u Njemačkoj i nekim drugim ekonomijama u EU, zbog potreba njihovih ekonomija, nastavit će trend odlazaka iz BiH i otežati mogućnost BiH da privuće sebi radnu snagu. U kombinaciji sa izvjesnim izostankom brzog punopravnog članstva u EU i psitupa njenom jedinstvenom tržištu i fondovima, izgubljena je svaka godina koju BiH ne iskoristi da osmisli i provede politike i mjere kojim će svakodnenvni život poboljšati onim koji ostanu u BiH", zaključuje Ćerimagić.

Izvor: