Home

Hamed Efendić: Srebrenica je najveća bol, a ponovo sipaju so na rane majkama

06 Jul

Hamed Efendić: Srebrenica je najveća bol, a ponovo sipaju so na rane majkama

Hamed Efendić iz Potočara kod Srebrenice ovog će 11. jula klanjati dženazu još jednom od 33 svojih rođaka Efendića, ubijenih u Potočarima jula 1995. godine. Svake godine neko od Efendića pronađe smiraj među bijelim nišanima na mjestu gdje su se kao djeca igrali.

"Potočari su moja sudbina, ja sam tamo rođen i odrastao i moja supruga je rođena i odrasla tu. Kad god dolazim ovdje, i mimo 11. jula, zastanem kraj mezarja i sjetim se kad smo išli u školu. Od nas 15-ak muškaraca ostala su samo dvojica živih, ja koji sam tada bio u Goraždu i još jedan koji se zatekao u Sarajevu. Uvijek naviru uspomene kad smo kao dječaci trčali tim poljima gdje su danas nišani. Tu su moji školski drugovi, moja rodbina, prijatelji, komšije nad kojima je počinjen genocid. I ove godine bit će pokopan jedan od Efendića, pronađeni su njegovi ostaci ali nisu njegovog oca i amidža", priča za Klix.ba Srebreničanin koji je jula 1995. godine bio u Goraždu, obavljajući dužnost muftije. 

Bili su to teški dani za tzv. zaštićene UN-ove zone, Srebrenicu, Žepu i Goražde. 
 

Zaštićene zone
 

"Sudbina koja je tada zadesila Srebrenicu bila je namijenjena i Goraždu. Svakako su to bili teški momenti i za sve u Goraždu, svaka vijest iz Srebrenice izazivala je strepnju. Moja porodica je bila u Potočarima, razmišljao sam šta će se desiti sa mojom majkom, sestrama, amidžama, a opet sve nas je brinulo šta će se desiti sa Žepom pa i sa nama u Goraždu. Danima prije 11. jula do nas su stizale vijesti o najezdi agresora na zaštićenu zonu. Kada smo bili u situaciju da vidimo i čujemo sve ono što se dešavalo u Potočarima, odvođenje i ubijanje, transportovanje žena to je stvaralo veliku nesigurnost i brigu šta će se desiti sa tim narodom. Niko od nas nije očekivao da će se desiti toliki zločin, genocid, da će toliko ljudi biti ubijeno na jednom mjestu i da ćemo godinama poslije tragati za ostacima ubijenih, kupiti njihove kosti po šumama, roviti grobnice i nalaziti dijelove tijela od tih ljudi razbacane u nekoliko masovnih grobnica", priča Efendić.

On dodaje da je ono što se dešavalo u Srebrenici na određen način zbližilo ljude u Goraždu.
 

33 ubijenih Efendića


"Zaštićena zona nije ništa značila, sreća je da smo mi skupili hrabrosti i suprotstavili se jer vidjeli smo šta to znači kad smo spašavali britanske vojnike od onih koji su nas napadali, to je najbolji dokaz koliko smo bili zaštićeni. Vjerovatno da je manji genocid počinjen u Srebrenici da bi to prošlo nezapaženo kod međunarodne zajednice pa bi i mi došli na red, kako bi se ostvario plan 'Velike Srbije' čijoj je realizaciji zasmetalo Goražde. Ljudi su bili odlučni da se suprotstave i da ne dozvole da se dese slične stvari. Teško je bilo izdržati, raspitivati se danima poslije gdje je moja porodica. Dio muškaraca je krenuo preko šuma, neki su uspjeli doći živi, ali veliki broj njih je stradao. Majka i sestre su transportovane do Tuzle, poslije prebačene za Visoko pa u Zenicu gdje su našle smještaj", priča Efendić.

Ističe da je potpuno neshvatljivo da su međunarodna zajednica i svijet dozvolili da se u Evropi krajem 20. stoljeća desi genocid.

"To je potvrda da se nikad ne možemo pouzdati u drugog nego stalno misliti kako mi sebi možemo pomoći. Ni danas rane nisu zacijelile tražimo naše najmilije. Kad dođem u Potočare i pogledam ploču nađem 33 moja Efendića koji su stradali 1995. godine 11. jula, pola njih smo sahranili i ukopali, klanjali dženazu, ali polovina od njih još uvijek nije pronađena, još uvijek se traga za njima, a kosti nekih od njih možda nikad neće biti pronađene", kaže Efendić.
 

So na ranu majkama


Efendić smatra nedopustivim što domaće vlasti, međunarodna zajednica i visoki predstavnik nijemo posmatraju dešavanja u vezi Srebrenice danas.

"Promocija knjige Ljiljane Bulatović koja negira genocid, koja je o Mladiću pisala hvalospjeve, i to da će se održavati neki turniri, prikazivati filmovi o ruskim dobrovoljcima koji su ratovali na ovom području, a mi smo svjedoci njihovog ratovanja na ovom području, to je samo novo posipanje soli po ranama majki koje tragaju za svojim najmilijim i guranje prsta u oči i domaćoj i svjetskoj javnosti, vlastima i Međunarodnoj zajednici onih koji su počinili genocid i koji prkose žrtvama i nanose im bol", smatra Hamed, dodajući da je cilj da se povratnici u Srebrenicu i Potočare osjećaju nesigurno kako bi jednoga dana napustili zauvijek ove prostore.

"Mi imamo puno boli, ali Srebrenica je najveća bol i pouka, iako mi slabo pouke primamo i taj bol nas drži nekoliko dana pred 11. juli i poslije toga zaboravimo kao da se ništa nije desilo. Morali bismo izvući pouku, ne da bi pakostili drugima nego radi sebe, da znamo da na ovoj balkanskoj vjetrometini gdje živimo moramo biti oprezni, složni, jedinstveni, kako bi osigurali bolju budućnost svojoj djeci i generacijama koje dolaze i kako nas naši potomci ne bi proklinjali što smo ih ostavili na ovom prostoru da opet nekad i u neko vrijeme doživljavaju genocid", mišljenja je Hamed Efendić.

 

(Izvor: Klix)

0 Comments

Facebook komentari

Povezane vijesti

Back to top