31 Mar

Jedini bh. istraživač morskih pasa

Andrej Gajić autor je 57 originalnih i pionirskih naučnih radova o morskim psima, objavljenih širom planete.

"Ljubav prema morskim psima imam otkako znam za sebe. Čovjek treba vjerovati i slijediti svoje snove, jer sve je moguće ako čovjek vjeruje i bori se na pravi način – samo ne treba odustati", tako svoju priču započinje Andrej Gajić, jedini istraživač morskih pasa sa područja BiH.

O njegovom životu i radu se može puno toga lijepog reći. Rođen u Jajcu, odrastao je u Bugojnu, a onda zbog studija biologije doselio u Sarajevo i tu ostao do danas. Suosnivač je međunarodne organizacije za istraživanje i zaštitu morskih pasa "Sharklab International" koja djeluje na tri kontinenta i desetak zemalja. Učesnik/gost predavač brojnih međunarodnih konferencija u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Mađarskoj, Belgiji i Engleskoj. Rukovodio je ukupno 21 terenskim istraživanjem, primarno hrskavičastih riba kao što su ajkule i raže u Evropi, Aziji i Africi – a svoj rad je bazirao na istočni Jadran, te cjelokupno Mediteransko i Crveno more. Andrej je dokaz da se vrijedan rad i znanje višestruko isplate, a i da se može na globalnom nivou uspjeti iz BiH.

Sa Andrejom smo razgovarali o njegovom radu, životnom putu  i budućim planovima.

  • Imate 26 godina, a autor ste 57 originalnih i pionirskih naučnih radova o morskih psima, publikovanih širom planete. Kako je sve počelo?

– Ljubav prema morskim psima, morskom životu i prirodi javila mi se u djetinjstvu. Siguran sam da je i moja porodica dobrim dijelom doprinijela da krenem u tom pravcu primarno svojom maksimalnom podrškom, a sa druge strane kompletna porodica mi je prirodnjački orijentisana.

Sjećam se jednom, možda početkom osnovne škole, gledao sam na National Geographic jednu emisiju o biologiji morskih pasa i zamislio koliko bih ja u biti želio da budem ta osoba koja će to istraživati i prezentirati. Dakako, tad mi se činila apsolutno nezamisliva situacija da surađujem s takvim ljudima, kao što je slučaj danas. To je dokaz da čovjek treba vjerovati i slijediti svoje snove.

  • Od više stotina vrsta ajkula, deseci su potencijalna opasnost za čovjeka. Vreba li ta opasnost u Jadranskom moru?

– Dosadašnja istraživanja Jadranskog mora ukazala su na prisustvo 33 vrste ajkula i oko 25 vrsta raža. Dakako ta brojka ukazuje i na autohtone i alohtone organizme, tako da je stvarni broj prisutnih populacija unutar Jadrana i danas nepoznat. Kako god, morski psi su sastavni dio biocenoze Jadranskog mora, kao i svih ostalih svjetskih mora, u kojima su široko rasprostranjeni.

Kao i svaka divlja životinja, ajkula je potencijalno opasna. Treba biti svjestan da smo mi ti koji su došli u njihov dom, te da samim tim ometamo njihov život, hranjenje, parenje i sl. Čovjek nije u stanju da predvidi svoje postupke niti postupke svojih bližnjih, a kamo li da predvidi ponašanje jedne životinje (što je nekad, objektivno i lakše). Od oko 550 opisanih vrsta, njih 20 je istinski opasno po čovjeka. Od tog broja nekoliko vrsta našlo je svoje stanište i u otvorenim vodama Jadranskog mora. No, tu nema razloga za brigu.

Ajkule u ekosistemima predstavljaju sekundarne (rijetko primarne) konzumente ili su pak na samom vrhu unutar ekosistema pri čemu na svojevrstan način kontrolišu populacije ostalih organizama, da tako kažem. Sama činjenica da se nalaze na vrhuncu sistema, povlači za sobom vrlo dugačko generacijsko vrijeme sa iznimno malim brojem potomaka. Procijeni se da ljudi godišnje izlove više od 200 miliona jedinki, a vrijedi napomenuti da nekim od tih vrsta treba i do 35 godina za polnu zrelost pri tome dajući svega jednog potomka u nekoliko godina. Ne treba biti baš prvak u matematici da se napravi prosta računica oko ovoga, zar ne?!

  • Zaista je zanimljivo i nesvakidašnje da se neko iz BiH posveti istraživanju ajkula. Imate li podršku, na primjer države?

– Ja sam lično u više navrata imao vrlo korektnu i kvalitetnu saradnju sa Federalnim ministarstvom nauke i obrazovanja, koje je uvijek podržalo inicijative mene i moga tima, skladno svojim mogućnostima.

Dakako slažem se da je neophodno da kompletna vlast prepozna koliki potencijal leži u nauci i istraživačkom radu, te da se (po ugledu na neke iznimno razvijene zemlje) daleko veći dio budžeta usmjeri na razvoj nauke. Državni organi trebali bi najveći procenat ulaganja posvetiti tome da mladima ponude uslove kako bi ostali u državi, to je ključ napretka društva. Ovako samo služimo da Evropi filtriramo kadar. Kada sam se vratio iz Belgije, gdje smo radili izmjene zakona u okviru Zajedničke Evropske Ribarske Politike, imao sam želju da taj radni model prenesem u svoju okolinu. Smatrao sam da svi pojedinci, nevladin sektor i naučne institucije trebaju raditi skupa, sarađivati i pomagati jedna drugu (kako smo mi to, i danas radim, na EU nivou). Nekako me najviše boljela činjenica kad sam vidio da je to u većini slučajeva kod nas sušta suprotnost. U suštini jednostavno je – treba manje kukati, a više (istinski) raditi. Ono što lično opažam na omladini jeste da imaju vrlo krivo tumačenje pojma „raditi u nauci“ i bojim se da je upravo to loše tumačenje odgovorno za brojnu nezaposlenost prirodnjački orijentisanog kadra. Bojim se da, nažalost većina (a čast izuzecima), naše omladine nije baš voljna raditi niti ulagati u sebe kako tokom studija, tako i po završetku. Nekako, mladi su skloniji da čekaju da sve dođe servirano uz njihove neke iracionalne uslove. Baš kao da zaboravljaju da je početak baš to - početak, da se tu ne biraju puno uslovi već se prihvataju postojeći. Prilika svakako ima, bojim se da većina onih koja bude čitala neće se složiti, i to jako puno. Ono što je srž svega jeste na pravi način tražiti prilike, kao i na pravi način prihvatati prilike.

  • Šta, u stvari, konkretno znači biti istraživač ajkula?

– Istraživač je iznimno lako postati, ono što dođe nakon što službeno postanete istraživač je objektivno jako teško. Poželjno je da naučno-istraživački kadar ima akademsko zvanje, a svakako da teži ka PhD. To zvanje može biti iz niza nauka/disciplina, poput biologije (i svih vezanih disciplina), veterine, biotehnologije itd. Iako poznajem jako puno amaterskih istraživača koji su u nauci ostvarili daleko veći trag nego zbir nekoliko profesora sa naših univerziteta.

Kao i svaki kvalitetan ihtiolog (kome zdravlje dozvoljava), istraživač morskih pasa trebao bi da posjeduje visoka međunarodno priznata ronilačka zvanja, te vrlo visoke etološke spoznaje sa iskustvom u bliskim kontaktima sa samim vrstama koje su mu predmet proučavanja. Ono što suštinski čini naučnika primarno jeste broj publiciranih originalnih podataka, a zatim i brojni drugi faktori. Nakon što čovjek ostvari sve potrebne predispozicije dolazi pravi posao. Potrebno je svakodnevno raditi na sebi, usavršavati se, pratiti naučna postignuća u oblastima i kojima isti radi. Potrebno je konstantno doprinositi nauci sa novim zaključcima i spoznajama, što je objektivno iznimno težak posao.

Dakako, postoji i poznata varijanta „doktorirao sam, sad sam pravi naučnik koji je sve ostvario“ i ostati na tom stepenu narednih godina života. No, ne treba se zavaravati, to je sve izuzev naučnik.

Mladi provode sate na društvenim mrežama kompletno pri tome gubeći vrijeme koje su mogli usmjeriti da se dodatno educiraju, da kontaktiraju različite institucije i sl. Također, svi maštaju o golemim primanjima i svemu što u početku sputava čovjeka da se razvija. Smatram da je volonterizam definitivno najbolji alat za napredak, jer slabo ko će odbiti besplatnu radnu snagu – a s druge strane ta besplatna radna snaga će besplatno se stručno usavršavati. Pa, ukoliko neko „sjedi na birou“ smatram da je korisnije džaba raditi i napredovati, širiti poznanstva, iskustva – nego ležati pred TV-om, što je svakako najlakša opcija, i da ne treba zaboraviti, tražiti izgovore. Uspjeti u Engleskoj, Bosni i Hercegovini, Švicarskoj, Senegalu, Ugandi... nije stvar sušte geografske pozicije kako to mnogi shvataju, već naprotiv stvar je ličnih stavova i zalaganja. Što smo više spremni uložiti, više možemo i dobiti. Onaj ko ne uloži ništa, jako teško da će nešto ostvariti. Možda ovdje u BIH, putem stranačkih kanala i sl., no kad se bolje zamislimo – kakve koristi i satisfakcije od toga?! Izuzev fiktivne pozicije u mahom fiktivnim institucijama i/ili laboratorijama i recimo solidnih primanja. No ako je svrha posla solidna plata, ne vidim zašto se odlučiti za nauku?! Nije baš da je to danas prestižno u društvu.

  • Mnogi se mladi odlučuju za odlazak sa Balkana. Vi ste tu?

Najlakše je dići ruke i otići, pa tako onaj ko zadnji ode iz BiH komotno neka i svjetlo ugasi. Bojim se da mladi ne shvataju (posebice u nauci) da naša država nudi strašno veliku mogućnost napredovanja, grantova i niza drugih možemo reći „pogodnosti“ koje ne nudi Zapadni svijet kome toliko težimo. Nekako nama je usađena misao da treba „bježati“ iz BIH jer tu nema ništa dobro. Baš ta misao dijelom je zaslužna za gore spomenute pogodnosti – zašto?! Obzirom da veliki broj omladine odlazi, ovdje ostaje ogroman potencijal za istraživanje, za rad, za napredak – kako niko ne radi ništa konkretno (primarno u nauci govorim).

  • Budući planovi?

– Trenutno radimo na razvoju i pokretanju pojedinih specijalističkih laboratorija koje će, ako Bog da, biti jedinstvene na ovom dijelu Evrope. To je ono što bih ja volio da bude moja „ostavština“ ovoj državi.

Izvor: Al Jazeera

0 Comments

Facebook komentari

Povezane vijesti

Back to top