Nedostaje nam mjesta u bolnicama. Sve naše bolnice, poslužit ćemo se riječima turističkih radnika, bilježe rekordni broj noćenja. Na zaraznim odjelima, da se pohvalimo, traži se respirator više. Ali, nije to novost, i prije je tako bilo. Da uzmete novine otprije četrdeset godina našli biste jednako zdvajanje zbog skučenih i neuvjetnih bolničkih soba i manjka suvremene medicinske opreme.
Priča koju vam danas želim ispričati, a koja je, po mom sudu, prva i zadnja priča koju trebate čuti o našem slavnom plemenu koje je čovječanstvo neizmjerno zadužilo kravatom i kemijskom olovkom, počinje u prošlom vijeku, u prvoj polovici osamdesetih. Bili su zadnji dani socijalizma i Jugoslavije, premda socijalizam i Jugoslavija, tipično, o tome još pojma nisu imali.
U času kad su jednoj državi i političkom sistemu padala zadnja zrnca u klepsidri, vlast je zaključila kako radni ljudi i građani zaslužuju bolje, modernu i svijetlu bolnicu umjesto mračnih i pljesnivih austrougarskih ćumeza u kojima smo se dotad liječili. S nelagodom se primjećivalo kako se u Zagrebu nakon Drugog svjetskog rata nije sagradila nijedna potpuno nova bolnica. Zelena zgrada koja se u to doba uspravljala na istoku, nedaleko od tramvajskog okretišta u Dubravi, nije se kontala jer ona nije bila pothvat civilne vlasti, već Jugoslavenske narodne armije.
Donijela se stoga smjela odluka da se zida u savskom blatu kod jugozapadnog ulaza u grad. Zamišljen je velik i skup kompleks zgrada. Bolnica na periferiji, usporedbe radi, trebala je biti veća od bloka kojega u centru zatvaraju Ilica, Gundulićeva, Masarykova, Teslina i Gajeva ulica. Ipak, čak i nešto tako megalomanski nepromišljeno u prvo je vrijeme, osamdeset pete, šeste, lijepo raslo i napredovalo. Komiteti i sekretarijati i samoupravne interesne zajednice namjeravali su sve okončati do kraja desetljeća, ali jedino što je u herojskom roku okončano bili su komiteti, sekretarijati i samoupravne interesne zajednice.
Hiljadu devetsto devedesete novi je svijet otplavio stari i gradilište je opustjelo. Otišli su bageri, ugasile se dizalice i u tišini su se ponovno čule žabe s rijeke. Između betonskih ploča stidljivo su prvo probile vlati trave, zatim mladice topole i naposljetku čitava stabla širokih krošanja. Nesuđenu bolnicu naselile su zvijeri, ježevi, lisice, rode, veprovi i heroinski ovisnici. Jedini predstavnik države, jedino svjetlo razuma takoreći koje je tu ostalo bio je zaštitar Štef u kiosku kod rampe, usnuo pored usijane spiralne grijalice, s križaljkom u malaksalim rukama.
Od vremena do vremena, istina, govorilo se o nastavku izgradnje. Ministri zdravstva puvanderski su najavljivali da će oni to do kraja podići, ali do kraja su, otkrilo se, podigli samo kuće u rodnom selu, vikendice u Živogošću i u Jelačić centru stan od skromnih sto pedeset kvadrata za starijeg sina. Drugo je vrijeme došlo, druge su građevine dobile prvenstvo. Ako bi se i našlo novca, trošili smo ga mudrije, na nešto što nam je bilo egzistencijalno važnije. Na primjer, sportske dvorane.
Prije desetak godina prihvatili smo biti domaćini jednog sporednog pa i, usudio bih se kazati, glupog natjecanja i zbog njega se, još jednom, megalomanski i nepromišljeno, kako valjda samo mi znamo, do devetog koljena zadužili. Diljem zemlje sagradili smo desetak golemih sportskih dvorana. Jedna je tako niknula i u Zagrebu, kod jugozapadnog ulaza u grad. Zbog velike bijele Arene, jedva kilometar, kilometar i po od nedovršene bolnice u guštiku s druge strane ceste, nakratko se ponovno uključila teška građevinska mehanizacija i zaglušen savski kreket.
Sporedno i glupo sportsko natjecanje gotovo je u treptaju završilo, a nama su ostala duga desetljeća borbe s ratama zajmova i održavanjem uglavnom praznih dvorana. S užasom smo opazili da smo prihvatili i neke financijske obaveze za koje obično nismo znali da smo ih prihvatili. Kako se to dogodilo u Zagrebu, gdje su posao dogovorili dva gospodina poznata po čestitosti, dva muškarca neprobojnog kršćanskog morala, Ivo Sanader i Milan Bandić, do dana današnjeg nam nije jasno.
Uglavnom, Arena je dulje od desetljeća bila samo rijetko ispunjena sportskim predstavama i ocvalim i ćelavim muzičkim zvijezdama, trećom postavom Gipsy Kingsa i tužnim ostacima Guns N' Rosesa, sve dok razmetljivom zdanju prije nekog vremena nije opet svanulo. Drugi val epidemije koronavirusa s rekordnim brojem bolničkih noćenja sportskoj je dvorani neočekivano dao smisao i svrhu, udahnuo joj novi život.
Ovo s udisanjem, razumije se, valja shvatiti uvjetno, pjesnički, jer će se novi stanari većinom boriti za zrak.
Zdravstvene vlasti najavljuju da će prvi pacijenti u Arenu stići u subotu. Šezdeset sestara i medicinskih tehničara i osamnaest liječnika pazit će ispočetka za stotinu nesretnika. Ne dao Bog, privremena se bolnica može proširiti na dvjesto devedeset mjesta, naći će se valjda i postelja i lijekova, ali ne kažu otkud za to osoblje. Pretpostavljamo da će Krunoslav Capak i Vili Beroš početi zvati veterinare.
Da Hrvatsku ukratko trebam opisati nekome tko nikad nije čuo za nju, odveo bih ga u subotu u Arenu i s tribina mu pokazao dolje na teren, na zaražene od koronavirusa kako kašlju i znoje se bezvoljno piljeći u prozirnu pravokutnu ploču i obruč s mrežom iznad svoje glave. To je zaista prvo i zadnje što trebate znati o našem slavnom plemenu, da bolesnici leže na jednom košarkaškom igralištu, a samo kilometar, kilometar i po niz cestu već gotovo četrdeset godina stoji jedna nedovršena bolnica. Kad tako nešto vidite, savršeno je jasno zašto je Hrvata svakim danom sve manje. Strancu, naprotiv, ne bi bilo bistro kako glupani poput nas nisu davno izumrli.
