Kako smo preživjeli: “Tamo je haos, tamo je ludnica, tamo su mrtvi”

fas
Među prvim šatorima u Liplju je onaj s transparentom “Udruženje preživjeli genocida”. Članovi Udruženja, nekadašnji borci, ljudi koji su bili na čelu kolone koja je u julu ‘95. krenula iz Šušnjara put Nezuka. Njihov zadatak je bio pokušati osigurati većini prolaz do teritoritorije pod kontrolom Armije RBiH. Kao i većina koja je krenula iz Šušnjara, mnogi s čela kolone, ostali su u šumi. No, preživjeli danas svjedoče o strahotama, donosimo njihove ispovijesti.

Salih Mulalić: “Ja psihički padam kada ne priča o ovome”

Salih Mulalić je odlučio prvi govoriti.

“Nisam imao problema što se tiče fizičkog napora, ali na psihičkoj bazi malo teže, pogotovo na Baljkovici, jer se sjetim svega što smo preživjeli ‘95. 15. jula u poslijepodnevnim satima na Križevačkim njivama, Allah dragi je dao nevrijeme, led, opomenuo nas da se krene na Baljkovicu u proboj. Tada je rahmetli Ejub Golić odabrao određeni broj ljudi i tu veče prije svoje pogibije zauzeo određeni broj tenkova, tako da je ostao otvoren manji dio prostora kako bi se 16. vodila borba prsa u prsa i izašlo na slobodnu teritoriju. Golić je tada poginino, Veis Šabić teško ranjen, Šemso Salihović, teško ranjen, jedan od komandanata Cerske, njega su počeli klati i ostavili su ga četnici u tom položaju kako bi se mogao patiti što duže da umire, ali uspio je I on da se prebaci na slobodnu teritoriju. Danas živi i radi u Ženevi, bez jačeg glasa, ali uglavnom ostao je živ”, priča Mulalić.

Kakav je bio osjećaj kada ste stigli na slobodnu teritoriju?

“Podijeljeni osjećaji, 50 posto ti drago što si preživio, drugi put rođen, ali 50 posto tuga kada je iza leđa ostalo nekih 8, 10 hiljada ljudi. Kolona je prema nekim procjenama imala oko 15 hiljada ljudi a na slobodnu teritoriju je po nekim procjenama izašlo njih četiri hiljade, ne više. Ta kolona se kroz neprijateljsku teritoriju probijala u dužini od nekih sto kilometara, ne znam da tako nešto postoji u istoriji ratovanja, a mi smo to uspjeli. Kretali smo se od Šušnjara, pa preko Kameničkog brda, koje je poznato po “bukvi”. To je mjesto gdje je u jednom danu, prije u nekoliko sati, ubijeno hiljadu ljudi a 1300 zarobljeno odvedeno u pravcu ZZ Kravica i ubijeno. I sada je na tom objektu u kojem je ubijeno toliko naroda urađena fasada, tu se ne može više primijetiti da je ispaljen bio ijedan metak a kamo li da je ubijeno 1300 ljudi. Nakon 27 godina to se desilo, zahvaljujući odnosu naših vlasti prema tom objektu, moglo je se nešto sigurno riješiti preko međunarodne zajednice, otkupiti ili zabraniti da se to radi. Kameničko brdo je jedno od najstravičnijih zločina koji su doživjeli Bošnjaci zaštićene zone UN-a Srebrenice. Imate situaciju s Vinkom Pandurevićem, kojji je bio komandant 1. zvorničke brigade i čovjek koji je vršio pregovore na Baljkovici o tome šta uraditi, da li otvoriti koridor ili ne, ali ta Brigada je ključna jedinica Drinskog korupusa koja je izvršila napad na kolonu, ja je zovem kolona smrti, jer mi smo bili osuđeni na smrt. Svakog trenutka se očekivalo ko će poginuti. A Vinko Pandurević osuđeni ratni zločinac, njega dižu u heroja, ove godine na 9. januar, neustavni Dan RS, u Banjaluci sjedi u prvim redovima, susjedna država Srbija, tačnije načelnik Generalštaba vojske Srbije, Milan Manojlović ga odlikuje zato što je navodno branio od jedinica NATO-a Srbiju. A mi Bošnjaci prijavljujemo svoje komandante, svjedočimo protiv njih i sada će general Sakib Mahmuljin osam godina u zatvor”, kritikuje Salih Mulalić.

“Ja sam u genocidu izgubio 67ero. Oca, brata, I dijete. Brat mi poginuo na svoj rođendan, ukopan na svoj rođendan I nakon deset godina vršena je reasocijacija posmrtnih ostataka. Tijelo nije ponovo kompletno. Sad 14. drugi put vršim reasocijaciju, ponovo neće biti kompletno. Bol toliki, teži nego zemlja. A idem dalje”, kaže Mulalić.

Kako je danas, nakon svega?

“Ja sam dobro. Ja psihički padam kada ne pričam o ovome. Ja nisam mogao na Marš mira krenuti dugo vremena. Kada sam krenuo prve godine bilo mi je toliko teško da sam htio napustiti, ne mogu više da podnesem, ali izdržao sam nekako i kada se završio Marš mira svima sam pričao, onima koji su bili sa mnom ‘95. nemojte ići jer je toliko teško, psihički pukneš. Međutim, razgovarao sam s jednim ljekarom koji me savjetovao da ponovim Marš i ja sam ponovio i sada ja pozivam sve i ovom prilikom molim sve koji su preživjeli genocid da krenu na ovaj put, da krenu da vide šta su preživjeli, jer će im sigurno biti lakše, da ispričaju svoju priču jer nas je izašlo 4 hiljade, svaki od nas ima svoju priču, da naša djeca, unučad znaju šta je bilo, jer ako mi istoriju ne pišemo, ona se neće znati. Ako šutimo mi se pripremamo za novi genocid. Pozivam majke, sestre koje su silovane da izađu i kažu. Mi ako ne budemo pričali mi smo žrtve ponovo”, istakao je Mulalić.

 

Rešid Dervišević: “Tamo je haos, tamo je ludnica, tamo su mrtvi”

Svoje sjećanje ispričao je i Rešid Dervišević.

“Kada smo krenuli preko šume u jutarnjim satima, oko pola tri, četiri, izašli smo u mjesto Buljim i jedan kilometar krenuli, tu su bile prve naše žrtve. Tu je bio i sin Hajre Ćatić, Nino. I mnogi drugi. Ja sam od početka bio svjestan toga šta nas čeka, znajući da kolona od 15 hiljada ljudi uočljiva, da se to ne može sakriti, znao sam da nas mogu pobiti granatama, jer znaju kuda smo krenuli, ali mnogi nisu bili svjesni, mnogi nikad prije nisu učestvovali u borbama, ako malo zapuca, panika se stvara, prekida se kolon. Neko je od Buljima pa do te “bukve” na Kameničkom brdu bacao neke papiriće na kojima je pisalo mine. Čovjek koji nema pojma šta su mine, on dođe tu, stane, prekine kolonu, a neprijatelj je to koristio, ubacivao se među te ljude. Davali su vodu, znam da mi nismo imali kanistere, nismo ih ponijeli, i kada se čovjek napije te vode odmah je druga pamet, razmišljanje. Budeš u grupi ljudi od 300 ili više koji hoće da se predaju, ne smiješ reći ni da se nećeš predati, pokušavaš ih ubijediti. Moj je moto bio ‘ko pređe Jadar, da je prešao u Tuzlu’. Pokušavao sam ljude buditi, animirati, daj da idemo. Jednog momka sam budio, a on meni kaže nemoj me zvati, šta je tebe briga za mene, a drugog zovem i on prepoznaje moj glas kaže ‘Rešide nemoj me dirati, ranjem sam, ne možeš mi pomoći’. To mi je bio jedan od trenutaka na tom putu, do tog mjesta, koji me najviše pogodio. I kada sam čuo da je prešao, toliko mi je drago bilo. On je sam sebi spalio ranu, vidio je to na kaubojskim filmovima, pa se vratio za Žepu”, priča Dervišević.

“U pola deset sam ja bio na tom Kameničkom brdu, gdje je ta “bukva”. Ja je nisam primijetio, vjerovatno nisam čuo od pucnjave, od tog haosa. Oko pola dva je počelo postrojavanje da kolona krene prema Tuzli ili što ono ima reklama ‘kuda ideš, nikuda’. Eto, samo da negdje idemo. Kada je krenula kolona počeli su pristizati ranjeni i ovi koji su ih nosili i vikati ‘tamo je haos, tamo je ludnica, tamo su mrtvi’. Vremenski ne znam koliko je to sve tu trajalo, ali je bilo mnogo mrtvih, ja mislim 30 posto od ukupnog broja ubijenih. Upravo na ovom dijelu gdje smo sad (Liplje), igrališe, mi smo to pretrčavali i uz brdo, ja i danas razmišljam kad legnem da spavam jer meni se to mota po glavi, kako smo mi uspjeli za kratko vrijeme izletiti na to brdo i dočekati tu zasjedu koja je nama bila pripremljena, uz sve još zarobiti kapetana, komandira voda. Kada smo ga zarobili, on se radiostanicom javlja svojima ‘ja sam u njihovim rukama’ i šifra mu je bila Jenez, oni su ga opsovali. Mi smo odlučili da ga razmijenimo za naše ljude. Poslije sam dobio informaciju da je on sin jednoga generala iz Modriče. Kada je sve prošlo, kada smo prešli, ja sam odlučio da se s jednom ekipom vratim, da pomognem ljudima koji su ostali. Dolazimo u Baljkovicu, i u rijeci ima desetak ljudi, isparavaju se, još su svježi, ali srpski vojnici su ih “čuvali” sa strane i nismo mogli da im priđemo. Tako da ni u tom dijelu nisam uspio da im pomognem. U prvom Maršu mira nas je bilo oko 180, 2005. Ja od tada pa do danas svake godine učestvujem. Ovi momci što su ovdje možda samo po jednom nisu učestvovali, i mi smo jedno društvo, odnosimo se jedni prema drugima kao braća, i nadamo se da ćemo ići na Marš dok god budemo mogli hodati. Ovaj momak koji sjedi pored mene, on živi trenutno u Americi, ali on je došao šest mjeseci nakon pada Srebrenice, bio je u šumama, onda je otišao preko Drine, preplivali su i tamo su ih uhapsili u odveli ih u Padinsku Skelu. Nakon izvjesnog vremena napravljena je razmjena i on je došao u Tuzlu. Poslije toga je otišao u Ameriku ali uvijek učestvuje u Maršu mira. Ja bih zamolio, da se više ne huška, ako neće neko da prizna genocid, neka ne izaziva, jer godinama izazivaju žrtvu, govore nam da smo se mi sami poubijali. Meni kad dođe prvi april, ja ne mogu da spavam, ne mogu da jedem, svi počinju da mi smetaju i porodica i komšije, ali ja pokušavam da to nekako ne prenosim na njih. i onda sa svojim ovim drugarima, preživjelim, malo se našalim bez obzira na to šta nam se sve desilo”, zaključio je Dervišević.

Sevdalija Halilović: “Nisam poginuo u šumi ni na prelazu, poginuću u minibusu”

U istom šatoru i Sevdalija Halilović. Donose mu hranu, jer sam ne može. Uspio je doći do kampa Liplje, ali dalje neće moći.

“Kada sam prelazio na slobodnu teritoriju na Baljkovici, ranjen sam, bomba. Tada su me prenijeli na slobodnu teritoriju. Ja danas jedva hodam, i nakon 27 godina prvi put sam pokušao da idem Marš mira i dalje ne mogu. Nazvao sam dijete da dođe po mene, da se vratim. Nakon toliko godina, a svake godine sam išao na dženazu, znak je pitanja da li ću moći otići i u Potočare. Teško mi je što nisam mogao izdržati. Pričao sam ovim mojim kolegama ‘il živ il mrtav’ ću doći do Potočara, međutim evo ni živ ni mrtav (našalio se Sevdalija). Kamo puste sreće da sam makar mrtav, jer moji su ostali u Potočarima ukopani, amidžići, otac, brat, da sam se bar i ja s njima, kamo puste sreće. Kada sam prešao na slobodnu teritoriju, sanitetlija koji me previjao, nosio me je krkače do saniteta u ratnu bolnicu, odatle su me prebacili u minibus i kada je krenuo četnici su počeli granatirati, pa rekoh Bože, nisam poginuo u šumi, ni na prelazu, sad da poginem u ovom minibusu. Dovezli su me u Živinice u ambulantu, tu su mi davali infuzije, previjali me, kasnije sam se na Dubravama našao s porodicom. i evo rekoh nakon 27 godina da pokušam prvi put ovamo da krenem (Marš). Djeca su mi išla i nastavit će ići. Sada nisu tu jer rade, imali su volju, ali bolje da nisu krenuli, ne bi mogli da gledaju šta se dešava s mene, a ne bi mogli ni stati. Rekao sam kamo sreće što i ja nisam mrtav, mojoj porodici jeste sreća što je drugačije, ali nije meni. Teško je to opisati, najbolje to znaju ove moje kolege koji su to sve preživjeli oni to sve znaju. Pričali smo maloprije o komandantu Zaimu Imamoviću, imao sam želju recimo njega samo da sretnem, toliko mi je bila velika želja ali eto, nismo se sreli. Meni i danas sve što sam preživio u julu ‘95. dolazi u snove. Pogotovo pred 11. Ne bih ja to, da sanjam, ali to dođe, probudi te, ne znam kako to opisati, to se ne može opisati onome ko to nije doživio. Suosjeća se narod s nama ali nema tu doživljaja, nije isto. Mi smo se psihički ovdje razumijemo, u ovom šatoru, mi koji smo preživjeli, mi se od muke često i našalimo, razumijemo jedan drugoga, ujedno se i opustimo, to nam mnogo znači”, priznao je preživjeli Sevdalija Halilović.