Home

Karadžić je 10. maja 1994. godine rekao: „Holanđani nam u Srebrenici jedu iz ruke“ (VIDEO)

29 Jun

Karadžić je 10. maja 1994. godine rekao: „Holanđani nam u Srebrenici jedu iz ruke“ (VIDEO)

Savjet Sigurnosti UN-a 16.aprila 1993. godine, rezolucijom 819 proglasio je Srebrenicu zaštićenom zonom.

U Srebrenicu 18. aprila 1993 godine u 12 sati i 15 minuta, ulazi Kanadski bataljon UN-a i tada se činilo da je za ispaćene Srebreničane, za koje je Diego Arria, bivši predstavnik Venecuele u Ujedinjenim nacijama, utvrdio da se nad njima još 1993.godine sprovodio „usporeni genocid“, rat završen jer su se našli „pod zaštitom UN-a“.

Izvanredni odnosi

Krajem januara 1994. godine, prvi dijelovi zračno-mobilnog bataljona od 1.170 vojnika iz Holandije stižu u Bosnu i Hercegovinu, na aerodrom Dubrave kod Tuzle.

Oko 570 holandskih vojnika – DutchBat, 05. februara 1994. dolazi kao zamjena za 143 kanadska vojnika koji su bili u Srebrenici od aprila 1993. godine. Brčko, 10. maj 1994.godine, prelijep proljetni posavski dan. Održava se 40. sjednica Skupštine Republike Srpske. Mijenjaju se za govornicom Aleksa Buha, Radoslav Brđanin, Milan Martić, Biljana Plavšić, Vojislav Maksimović…

Pogledajte kako je Mladić ispratio holandske vojnike iz Srebrenice, uz poruku: Hvala vam za pomoć!

 

A, onda ustaje Karadžić i govori:

“Imamo primjere izvanrednog odnosa sa UNPROFOR- om, gdje su naši oficiri imali dovoljno strpljenja i mudrosti, pa im ti strani oficiri jedu izruke, imamo odnos UNPROFOR-a u Srebrenici, gdje Muslimanima zatrpavaju rovove, tjeraju Muslimane dalje od nas, kukaju na njih: sad su tamo Holanđani.“

Ovo su riječi koje je Karadžić izgovorio godinu dana, dva mjeseca i jedan dan prije početka genocida u julu 1995.godine. Krajem 1994.godine, na insistiranje srpskog pukovnika Vukote Vukovića, holandski bataljon UNPROFORA Holbat 2 na koti Vrhovi iznad Zelenog jadra, ključnoj za odbranu Srebrenice, zatrpao je tranšeje srebreničkih branilaca, čime je zvanično svezao ruke bosanskim ratnicima prilikom budućih srpskih napada.

Upravo, na tom pravcu će u julu 1995. godine i krenuti finalni napad za zauzimanje „zaštićene Srebrenice“.

Rano ujutro, 02. juna 1995. godine, snage Vojske Republike Srpske izvršile su otvoren napad na posmatračku tačku “E” UN-a u Zelenom Jadru.

Holandski unproforci su počeli bježati bosi, u donjem vešu, bez oružja prema selu Ljubisavići, ostavivši i jedan transporter. Tim bijegom su ostavili nezaštićene 3.500 bošnjačkih izbjeglica u izbjegličkom kampu Slapovići. Nakon zazuzimanja ove posmatračnice, srpska vojska se počela kretati putem Skelani –Zeleni Jadar-Milići, što do tada nije bilo moguće. Ova putna komunikacija će biti ključna za predstojeću julsku ofanzivu na Srebrenicu.

Sramna uloga

Oko dva sata iza ponoći noći, 20. juna 1995. godine, kroz tunel u naselju Vidikovac upali su pripadnici 10. diverzantskog odreda Vojske Republike Srpske pod komandom Milorada Miše Pelemiša i počeli iz zolja i mitraljeza pucati po Srebrenici. Tom prilikom bilo je i ubijenih.

Iako se baza UNPROFOR-a nalazila samo 150 metara od brda sa kojeg su srpski diverzatnti pucali po gradu, Holanđani su tek nakon šest sati izašli na lice mjesta. Potpukovnik Ton Karemans, komandant holandskog bataljona UNPROFORA-a će još tada svojom izjavom “da nije siguran da su to bili Srbi, već da je moguće da se radilo o obračunu lokalnih grupa Armije BiH”, pokazati da njegova sramna uloga prilikom predastojećeg genocida nije nimalo slučajna.

U kasnijim svjedočenjima pripadnici 10. diverzatntskog odreda su otkrili da su dobili naređenje od Glavnog štaba da unesu paniku među „40 hiljada srebreničkih logoraša“.

Dva dana nakon početka srpske operacije „Krivaja 95“, 08. jula 1995.godine, komandant Taktičke grupe TG-1, ratni zločinac pukovnik Vinko Pandurević, zauzima kotu Biljeg, na kojoj se nalazio kontrolni punkt UNPROFOR-a. Ova kota, uz kotu Vrhovi, bila je od ključne važnosti za odbranu Srebrenice.

Tom prilikom ubijen je jedan holandski vojnik, za šta su Holanđani pokušali optužiti Armiju BiH, mada se u izvještaju rahmetli majora Ramiza Bećirovića, načelnika Štaba 28. divizije Armije BiH komandi Drugog korpusa Armije BiH, jasno vidi „da je holandskog vojnika ubio srpski vojnik ručnom bombom prilikom zauzimanja Biljega.“

Ključni udar srpske snage vrše na 282. brigadu 28.divizije Armije BiH pod komandom rahmetli Ibre Dudića, koja se dva dana, u nemogućim uslovima, branila na otvorenom prostoru jer je UNPROFOR već ranije zatrpao tranšeje i rovove koji su trebali da budu linija odbrane Srebrenice. Holandski vojnici tada blokiraju i jedino artiljerijsko oružje srebreničkih branilaca, top u selu Bajramovići i nedozvoljavaju im da djejstvuju na Mladićeve snage.

Desetine holandskih vojnika se predaju srpskim vojnicima ili bježe u Srebrenicu, ostavljajujući Mladiću dva transportera, što je bio novi momenat u srebreničkoj drami. Mladić uzima transportere UNPROFOR-a koje će od 13. do 17. jula 1995.godine koristi kao mamac u lovu na srebreničke Bošnjake, pozivajući ih da se na putu Bratunac- Konjević Polje predaju „holandskim unproforcima“.

Noć uoći Mladićevog ulaska u Srebrenicu, 10. jula, nešto malo prije ponoći, srebrenički lokalni komandanti u zgradi Pošte pravili su plan odsudne bitke za grad. Plan je da u pet sati ujutro, ponovo krenu u kontranapad, tako što će Mladićeve jedinice napasti s leđa u rejonu Bukove glave.

Dobrovoljaca za kontranapad je bilo više nego ikad. Bez najave, oko ponoći se na sastanku pojavio komandant holandskog bataljona UNPROFOR-a, potpukovnik Ton Karemans i rekao:

„Gospodo, imam dobre vijesti“.

Karemans je uzeo kartu i pokazao prisutnima da će sutradan NATO spržiti sa zemljom sve ono što se nađe na potezu od Zelenog Jadra do uzvišenja Bojna i rekavši „kako zna da srebrenički branioci spremaju kontranapad na Mladićeve snage“, zamolio rahmetli Ramiza Bećirevića, da ne šalje džaba svoje ljude u smrt.

Nebranjena Srebrenica

Ton Karemans je uspio da spriječi odsudnu bitku za Srebrenicu. Nakon što je Mladić neometano 11 .jula 1995.godine ušetao u nebranjenu Srebrenicu, veći broj ljudi spas traži u bazi UN-a u Potočarima. Mada je bilo dovoljno mjesta za sve izbjeglice, Holanđani puštaju unutra u bazu, u tvornici Akumulatora oko 5.000, a ispred ostaje 20.000 hiljada. Među njima je blizu 2.000 vojnosposobnih muškaraca. Imena tih oko 2.000 ljudi danas se nalaze na srebreničkom zidu plača u Potočarima.

Naveće, Mladić je u bratunačkom hotelu “Fontana” sastao se sa komandantom Karemansom. Holandski komandant, potčinjen „katilu od Kalinovika“, tresao se od straha, dok se razjareni Mladić derao na njega pred TV kamerama.

Pukovnik Karemans, nakon nekoliko sastanaka u Bratuncu, najednom se izgubio i narednih dana niko ga nije vidio. Mijenja ga major Franken. Holandski vojnici su mirno gledali dok su ljude razdvajali od žena i odvodili. Oko podne 13. jula 1995., Holanđani iz baze Potočari istjeruju izbjeglice. Izlazeći iz fabrike Akumulatora, ispred kapije čekali su ih srpski zločinci.

Niko od 1.889 muškaraca, koje je UNPROFOR istjerao iz svoje baze u Potočarima, nije preživio. Na suđenju generalu Radislavu Krstiću u Haggu, na pitanje sudije Egipćanina Fuada Riada „da li je znao šta će biti sa tim ljudima“, holandski major Robert Franken je odgovorio “da je znao da će ti muškarci biti ubijeni kad izađu iz baze.“

Iz Potočara, 21. jula 1995. godine, odlaze pripadnici holandskog bataljona UN-a. Lično ih ispraća general Mladić i na rastanku daje i poklon za Karemansovu suprugu. Prije nego što su na Ljubovijskom mostu, iz Bratunca prešli u Srbiju, Mladić se još jednom zahvaljuje Holanđanima. Tada se obraća Karemansu riječima:

„Zahvaljujem se Vama i Vašim snagama na pomoći koju ste nam pružili u ovoj operaciji.“

 

(Izvor: INS.ba)

 

 

0 Comments

Facebook komentari

Povezane vijesti

Back to top