Još uvijek u svojim dvadesetima, s diplomom srednje škole s kojom bi lako našla zaposlenje, naša
prva sagovornica u zeničkoj sigurnoj kući je već pola godine i ostat će ondje dok njen slučaj ne dobije
sudski epilog. Nasilje je trpjela od supruga, ponajviše psihičko, povremeno i fizičko.
„Trpjela sam uvrede, viku, izazivanje straha, kontrolu, manipulacije, prisile. Kap koja je prelila čašu
bio je trenutak u kojem sam shvatila da sam izgubila samopoštovanje. Odlučila sam to sasjeći u
korijenu.“
Jedna je od rijetkih žena koje su smogle snage nasilnika napustiti već nakon prve godine preživljenog
nasilja. Od pomoći je bilo to što su komšije jedne prilike pozvale policiju, te je posredstvom policijskih
službenika smještena u sigurnu kuću kojom rukovodi Medica Zenica. Ondje je dobila potrebnu
psihološku pomoć, savjete i informacije. I najvažnije – shvatila je da je žrtva nasilja. Žene nasilje
obično trpe godinama, decenijama, često ni ne prepoznajući da su žrtve.
„Najteži dio je bio priznati da sam žrtva nasilja. Žrtve teško prepoznaju nasilje, a osim toga, u psihičko
nasilje je teže uprijeti prstom, ali rane koje ostavlja teže zacjeljuju od onih koje ostavlja fizičko.“
U sigurnoj kući je, kaže, imala dovoljno vremena za sebe i mir da o svemu razmisli, a stekla je i nova
znanja i vještine koje su joj pomogle da vrati vjeru u samu sebe.
„Danas se osjećam kao druga osoba. Vidim da sam jaka i da mogu sve. Voljela bih poručiti ženama da
ne trpe, da budu hrabre i jake, svjesne svoje važnosti. Život je kratak, cijenite ga i ne dopustite nikom
da vam ga uništava.“
Naredna sagovornica od prve je starija skoro trideset godina. Žena u pedesetim godinama, u
sarajevskoj sigurnoj kući koju vodi Fondacija lokalne demokratije smještena je već godinu, zajedno s
kćerkom koja ide u srednju školu. S mužem je provela više od trideset godina, a posljednjih pet
zajedničkih godina psihičko i fizičko nasilje je eskaliralo do mjere koju poredi s mukama ratnih
logoraša.
„Preživjela sam logor. Nije mi dao da jedem, da pijem vodu, da uzimam lijekove, da ložim vatru,
odvojio me je od prijatelja i porodice. A bilo me je sram prijaviti nasilje. Od nasilja sam se i razboljela,
završila sam u bolnici, a kad sam se vratila, nasilje se nastavilo. Prijetio mi je da će me ubiti.“
S kćerkom je na kraju trčeći pobjegla iz kuće u trenutku nepažnje nasilnika, te je smještena u sigurnu
kuću. O suprugu je godinama bila ekonomski ovisna, te joj u sigurnoj kući pomažu da ostvari pravo na
penziju. Zdravlje joj je narušeno, svakodnevno pije lijekove za brojna stanja koja su posljedica
pretrpljenog nasilja. Ipak, nakon što je u sigurnoj kući dobila mir i sigurnost, priliku da misli o
budućnosti, da se psihički oporavi i stane na noge, vjeruje u bolje sutra.
„Neka budem i pod šatorom, samo da imam mir, samo da nisam pored nasilnika. Poručila bih svim
ženama da se ne stide prijaviti nasilje, da se spasu od nasilja čim prije. Mnoge su žene i ubijene trpeći
nasilje, možda bih i ja bila ubijena.“
Posljednjih godina učestalije nasilje od srodnika – najčešće sinova
Žene se za pomoć obično javljaju nakon dugogodišnje izloženosti psihičkom i fizičkom nasilju, ali i
seksualnom i ekonomskom, ističe Sanja Sahačić, psihologinja u sigurnoj kući Fondacije lokalne demokratije, jedinoj sigurnoj kući u Kantonu Sarajevo koja pruža pomoć ženama i djeci žrtvama
porodičnog nasilja, kao i djevojkama žrtvama seksualnog nasilja, incesta i porodičnog nasilja. Osim
najučestalijih oblika nasilja nad ženama - psihičkog i fizičkog nasilja od partnera, u posljednjih
nekoliko godina učestalije se javlja psihičko i fizičko nasilje od srodnika, najčešće sinova.
„Riječ je o težim oblicima nasilja, a najčešće se radi o ženama koje su samohrane majke i godinama se
nose s problematičnim ponašanjem sinova, te ovi slučajevi zahtijevaju i drugačiji pristup.“
Sigurne kuće ženama koje su preživjele nasilje osim krova nad glavom omogućuju da se, sklonjene od
uticaja počinioca nasilja, porodice i okoline u kojoj nailaze na osude, psihički stabilizuju, uključe u
psihosocijalni tretman, a potom i da počnu raditi na osamostaljivanju i osnaživanju. Ondje dobijaju
pomoć pri ostvarivanju prava i planiranju budućnosti, priliku za prekvalifikaciju, sticanje novih znanja
i vještina na osnovu kojih se zapošljavaju ili samozapošljavaju.
„Puno žena koje su prošle naše kurseve se zaposlilo. Upravo imamo primjer firme otvorene u
Željeznom Polju u kojoj će na poslovima krojenja i šivanja košulja namijenjenih izvozu biti zaposleno
20 žena koje su prošle naše edukacije“, navodi Fatima Čajlaković-Mešanović, socijalna pedagoginja u
Medici Zenica.
Nasilje se prijavljuje češće nego ranije
Nerazumijevanje dinamike nasilja u porodici još uvijek je prisutno u bh. društvu, čak i među stručnim
osobama koje su tu da žene koje su preživjele nasilje upute u sigurnu kuću – policajcima i socijalnim
radnicima, kao i među onima koji odlučuju o njihovom finansiranju – različitim nivoima vlasti, te se
dešava i da neke opštine poruče sigurnim kućama kako na njihovom teritoriju nema nasilja u
porodici.
Da se stvari ipak kreću nabolje govori podatak sigurnih kuća iz Zenice, Mostara i Sarajeva kako se
nasilje u porodici prijavljuje učestalije nego što je to bio slučaj, recimo, prije deset godina.
„Naš SOS telefon žene danas više pozivaju, osvještenije su nego što su bile ranije“, ističe Sanja
Sahačić.
Istovremeno, statistički pokazatelji o broju žena i djece zbrinutih u sigurne kuće ne odražavaju stvarni
obim nasilja u porodici, pa čak ni broj prijavljenih slučajeva nasilja, navodi Lejla Heremić, socijalna
pedagoginja i porodična savjetnica u Medici Zenica.
„Često se i prijavljeni slučajevi nasilja u porodici u zapisnicima zavedu kao incidenti ili narušavanje
javnog reda i mira, bez obzira što su rađene brojne edukacije s policijskim službenicima, ali u našoj
sredini se uvriježeni stavovi i svijest sporo mijenjaju. Nažalost, ne dođu sve žene do sigurne kuće i mi
stalno ističemo da nije isto biti žrtva nasilja u Zenici, u Tešnju, u Zavidovićima, u Visokom, jer pomoć
žrtvama i smještaj u sigurnu kuću zavise od volje političkih rukovodilaca da podrže sufinansiranje
smještaja žrtava nasilja, kao i od spremnosti profesionalaca da se uključe u rješavanje tog problema.“
Zašto žrtva, a ne nasilnik, mora napustiti svoju kuću?
Jedno od najčešćih pitanja koja se postavljaju u vezi sa sigurnim kućama u javnosti jeste koliko je
dobar model po kojem žena koja je preživjela nasilje, nerijetko s djecom, napušta svoj dom, a
počinilac nasilja ostaje u svom domu. Zakon, istina, predviđa zaštitnu mjeru udaljenja nasilnika iz
porodice, ali ne postoji rješenje za smještaj nasilnika, a niko ne može 24 sata dnevno dežurati ispred
kuće i spriječiti ponovno suočavanje s nasilnikom, ističu u Medici Zenica.
„To bi bilo izvodivo u idealnom sistemu, kada bi socijalni radnici i radnice posjećivali žrtvu u kući, te kada ne bi imala na gornjem spratu svekrvu koja će je svakodnevno "ružiti" što joj je otjerala sina iz kuće. Mi ne živimo u takvom okruženju. U našem okruženju, to bi otvorilo prostor za ponovnu viktimizaciju žrtava od strane okoline i porodice“, navodi Heremić.
Žene koje su pretrpjele nasilje nerijetko se naposljetku vraćaju nasilniku, a naše sagovornice ističu da
razlog za to nije uvijek ekonomska ovisnost o partneru, kako se obično misli, već psihološka ovisnost
o porodičnom životu, čija se težina zanemaruje.
„Vraćaju se i zato što vjeruju da će se nasilnik promijeniti, ali mi uvijek naglašavamo da je za
promjenu nužno da počinilac nasilja potraži stručnu pomoć. Jako je važno raditi s počiniocima
nasilja“, naglašava Sanja Sahačić.
Psihosocijalni tretman počinilaca nasilja jedna je od zaštitnih mjera koje sud izriče u slučajevima
nasilja u porodici. Za tretman su zaduženi centri za mentalno zdravlje, a s počiniocima koji se
dobrovoljno jave rade i organizacije koje se bave problemom nasilja u porodici. Ipak, uspješnost
provođenja ove mjere u praksi je upitna, ističe Elmir Ibralić, psiholog u Udruženju Vive žene koje
rukovodi sigurnom kućom u Tuzli.
„Počinioci nasilja se obično jave na tretman zbog straha da će izgubiti ženu, dijete ili neke druge
privilegije. Krenu na tretman kako bi vratili žrtvu nazad, a kada se to desi, počnu dolaziti sve rjeđe, da
bi na kraju odustali. U praksi je tako da čak i kad sud izrekne ovu mjeru, što je rijetko, počinioci
najčešće zaobiđu tretman, a što je još apsurdnije, ne snose nikakve posljedice za to.“
Prema Ibralićevim riječima, da bi psihosocijalni tretman počinilaca nasilja uspio, potrebna je
angažovanost cijelog sistema, jer se rad s počiniocima može razvijati samo u uslovima u kojima
sistemi zaštite žena koje su preživjele nasilje zaista funkcionišu, jer u protivnom može dodatno
ugroziti njihovu sigurnost.
„Tretman nije čarobni štapić i na njega ne treba gledati kao na jedino i najbolje rješenje. Najbolji
način borbe protiv nasilja je koordinisani pristup zajednice i jednoobrazno razumijevanje porodičnog
nasilja, kao i multidisciplinarni pristup svih institucija.“
