Home

Neprocjenjivi rasizam vojvode od Edinburgha

15 Aug

Neprocjenjivi rasizam vojvode od Edinburgha

„Princ Philip izvršava svoju finalnu zvaničnu obavezu“, BBC je obavijestio svijet 2. avgusta 2017. „Vojvoda od Edinburgha susreo se sa Kraljevskom mornaricom u svom zadnjem samostalnom javnom angažmanu prije nego što se penzioniše od kraljevskih dužnosti.“

Ton BBC-ja odražava historijski svečanu atmosferu. „Devedesetšestogodišnji princ najavio je odlazak u penziju u maju, nakon što je decenijama podržavao Kraljicu i prisustvovao događajima njegovih dobrotvornih organizacija. Princ Philip je učestvovao u 22219 angažmana od 1952.“ Ja sam 1952. imao godinu dana. Godinu dana kasnije, MI6, vojna obavještajna služba vlade vojvode od Edinburgha, pomogla je CIA-i da izvede vojni udar u mojoj domovini. BBC nije rekao koja se od tih 22219 kraljevskih dužnosti podudarila sa tom prilikom.

Tom prilikom je BBC uradio ono u čemu je najbolji: istakao istinu ali ju je zakamuflirao brojnim biranim eufemizmima koji sasvim iskrivljuju ono što ona naizgled obilježava. Princ Philip – kako da to blago kažemo – je rasista. Njegov rasizam je javna tajna. Svi to znaju. Sam princ to redovno pokazuje. Stoga BBC mora o tome pisati, iako na sebi svojstven način – učinivši da izgleda luckasto i neupadljivo.

„Gafovi princa Philipa tokom višedecenijske kraljevske dužnosti“, je naslov na BBC-ju. Dakle neobične izjave dobrog princa nisu to što jesu, simptomi duboko rasističkog uma. To su samo „gafovi“ – nenamjerne i nesretne opaske koje izazivaju stid, stvari koje nije trebao reći i ne misli, ali nažalost jeste rekao. Gafovi, eto šta su.

'I dalje bacate strelice?'

BBC se ne zaustavlja tu, već nastavlja bojiti ove stare rasističke izjave gušćim četkama kao „nezaboravne kratke rečenice zbog kojih će se neki grohotom nasmijati a drugi postidjeti“. Taj „smijeh“   treba da poništi „stid“ i proizvede neutralizirajući kašalj. Ostatak je za BBC sasvim uobičajeno brušenje činjenica etimološkom gimnastikom: „Princ Philip je cijenjen jer otvoreno govori šta misli – što se često objašnjava kao njegov pokušaj da popravi raspoloženje -  a ta otvorena priroda je znala prouzrokovati kontroverzu jer neke od ovih izjava graniče sa uvredljivim.“

Neke stare fraze koje je koristio BBC treba proučavati na žurnalistici na Univerzitetu Columbia i drugim sličnim uglednim ustanovama kao vježbe čistog šarlatanizma. „Otvoreno kaže šta misli“ je divan izraz, zar ne? „Popravlja raspoloženje“ on to zaista radi – zar nije tako? Sjajno zaista! „Otvoren“ je naš divni princ – zar to nije hrabro! Svaka fraza je ispolirana da uljepša gorku istinu.

Pogledajmo sada neke od ovih „pokušaja da popravi raspoloženje“:

„Britanke ne znaju kuhati“

„Svi su govorili da moramo imati više slobodnog vremena. Sada se žale da su nezaposleni.“ (tokom recesije 1981.)

„Ti jesi žena, zar ne?“ (u Keniji, nakon što je primio poklon od mještanke).

„Ako ostanete ovdje još neko vrijeme, oči će vam postati ukošene.“ (grupi britanskih studenata tokom posjete Kini).

„Nemoguće da si ovdje toliko dugo, pa nemaš trbuščić.“ (Britancu kojeg je upoznao u Mađarskoj).

„Nije li većina vas potekla od gusara?“ (bogatom otočaninu na Kajmanskim otocima).

„Kako uspijevate lokalce maknuti od alkohola dovoljno dugo da polože test?“ (pitanje upućeno škotskom instruktoru vožnje).

„Izgleda kao da ju je sastavio Indijac“ (misleći na staromodnu razvodnu kutiju u tvornici blizu Edinburgha).

„I dalje bacate strelice?“ (pitanje upućeno jednom Aboridžaninu tokom posjete Australiji).

„Ovdje je jako puno vaše rodbine večeras (upućeno biznismenu Atulu Patelu kao komentar na njegovu karticu s imenom na prijemu u Buckinghamskoj palači).

„Filipini mora da su poluprazni jer ste vi svi ovdje upravljate zdravstvenim sistemom“ (upućeno medicinskoj sestri Filipinki na sastanku u bolnici u Lutonu i Dunstableu)

Ima i drugih, većih dragulja koje BBC naravno nije naveo ali drugi jesu. Ali ovi bi trebali biti dovoljni.

Neprocjenjivi rasizam

Bez obzira na providni pokušaj BBC-ja da ga zamaskira, rasizam princa Philipa je zapravo neprocjenjiv jer je prirodan. On ne glumi. On ne pokušava nikoga uvrijediti. On jeste uvredljiv. To je on. To je on u suštini – i dugi niz njegovih rasističkih, seksističkih, elitističkih, mizoginističkih, klasnih i nesputanih predrasuda pokretni je muzej evropskog fanatizma.

Vojvoda od Edinburgha je zadužio svijet jer je bio to što jeste, jer nam je prezentirao velikodušne količine svoje rasističke ličnosti i povlači se sretno nakon što su zabilježen sav ili bar većina njegovog neprocjenjivog inventara za potomstvo da o tome čita i da uči.

Naš dragi voljeni vojvoda od Edinburgha blaženo je star. Njegov život je bio dug, bogat i ispunjen –  neka mu i preostali rasistički dani proteknu uz dostojanstvo i držanje koje je uskratio drugima. Njegov ksenofobni rasizam je čist, njegov osjećaj klasne privilegovanosti nerazrijeđen, oslobođen svake primjese buržujskih zadrški. On nema namjeru biti uvredljiv. On to naprosto jeste. On je hodajuće utjelovljenje svakog sloja lave evropskog rasizma objedinjenog unutar jedne kraljevske glave.

Danas su ljudi iz privilegovane klase naučili kako da zamaskiraju svoj rasizam u različite kodove i uvijene buržujske eufemizme. Ona vrsta rasizma kojom odiše princ Philip i koju pokazuje sada se smatra nepristojnom i vulgarnom, staromodnom i prevaziđenom, drskom i usmjerenom prema nižim slojevima društva. Dragocjena prednost princa Philipa je je ta što je on princ iz samog središta britanske (i evropske) aristokratije. On to govori na način koji smatra primjerenim.

Princ Philip je muzej cjelokupne kolonijalne prošlosti i svih klasnih privilegija današnjice. Njegove rasističke opaske ne treba ušminkavati ili prikrivati. One trebaju biti propisno, precizno i doslovce katalogizirane u Britanskoj biblioteci kako bi bile dostupne budućim generacijama naučnika i mislilaca, antropologa koji proučavaju rasistički izgled evropskog imperijalizma za pažljivu i pomnu analizu. One su pečat cjelokupne semiotike kolonijalnog rasizma u punoj aristokratskoj dikciji. Od raširenog rasizma sada dominantnog u Izraelu do opasne ksenofobije sada očigledne u Trumpovoj Americi, sve je tu: ukorijenjeno u ovim nesputanim izjavama na učtivom, aristokratskom britanskom engleskom.

Izrazi rasizma princa Philipa nisu „gafovi“ kako ih naziva BBC i drugi britanski mediji koji se stide njihove vulgarnosti – iako je jasno zašto ih BBC brže-bolje označava kao takve i gura pod poslovični tepih. Za svijet u cjelini, međutim, koji je podvrgnut britanskom i evropskom rasnom kolonijalizmu, ovi „gafovi“ su zapravo neprocjenjivi relikti vremena sada duboko zakamufliranog pod liberalnim eufemizmima sjajnog izgleda. Trebamo ih tretirati na način na koji arheolozi tretiraju bilo koji relikt i fragment koji pronađu. Na osnovu takvih ostataka oni rekonstruiraju prošla vremena i zaboravljene istine koje oni otkrivaju i skrivaju u isto vrijeme.

Nečista savjest propale imperije

Rasizam kojim princ Philip odiše podsjeća na duh britanskog i drugih evropskih imperijalizama na svom vrhuncu. Ovako su razmišljali Britanci kada su vladali Indijom, Francuzi kada su vladali Alžirom, Talijani kada su osvojili Libiju, Belgijci kada su posjedovali Kongo.

Princ Philip je muzejski primjerak – živi, dišući, pokretni, veseli dobri drug, nasmijani, zgodni, šarmantni pradjed koji se razdragano šetka i izgovara neprimjerenosti dok njegova pratnja pokušava zataškati njegove „nesmotrenosti“. Ali ovo nisu „nesmotrenosti“ ili „gafovi“. On misli to što kaže i on govori ono što misli. On je živo sjećanje cijele historije imperijalne oholosti koja je sada aktivno ugušena da bi ponudila liberalniji, tolerantniji, kosmopolitski karakter za Britance, a samim time i za „Evropljane“.

Princ Philip je za evropsku aristokratiju ono što je Donald Trump za američku liberalnu demokratiju: sramota – čovjek koji paradira ružnom istinom ispod tankog sloja buržujskog bontona. Rasistički provincijalizam i princa Philipa i Donalda Trumpa neodoljivo je šarmantan njihovih pristalicama i sramotan njihovim protivnicima, ali jednako indikativan za svijet uopšte. Njihov rasizam je toliko protiv suštine nedavno proizvedene liberalne „tolerancije“ da ne znaju gdje da ga sakriju.

Razmislite o samoj riječi, o konceptu, o samoj ideji „tolerancije“ na koju je liberalna demokratija tako ponosna. Šta znači biti „tolerantan“?

Od Johna Lockea i njegovog Pisma o toleranciji (1689.) do Voltairevog Traktaka o toleranciji (1763.), ova dva istaknuta evropska filozofa borila su se protiv vjerskog ili političkog rasizma ili fanatizma. Ali današnja liberalna „tolerancija“ svodi se na fanatično uvjerenje u vlastita vjerovanja zaodjenuta tankim plaštom „tolerisanja“, što znači trpljenja pogrešnih uvjerenja i praksi drugih ljudi.

Biti tolerantan danas znači da smo uvjereni u superiornost vlastitih vjerovanja ali iz velikodušnosti svog duha i dobrote srca i superiornosti naše civilizacije trpimo tebe, jer nemamo izbora. Ali superiornost vjerovanja i vrlina tolerancije su na taj način pripisane tolerantnoj kulturi prije nego što su uskraćene barbarstvu koje se na taj način toleriše.

Dok ne dođemo do tačke kada ne „tolerišemo“ jedni druge već zaista vidimo istinu i ljepotu svijeta iz tuđe perspektive, princ Philip, blagoslovljena bila njegova krasna rasistička duša, razotkriva licemjerstvo liberalne „tolerancije“. Ja ga volim zbog tog. On glasno viče ono što su drugi rasisti poput njega naučili sakriti i kamuflirati u ono što misle da je i projiciraju kao civilizirani način ophođenja – dok borbene avione pune bombama koje će bacati na crne i smeđe ljude da ih pošalju „nazad u kameno doba“.

Postoji lijepo barbarstvo istine u rasizmu princa Philipa, koji razotkriva ružno licemjerstvo u samoj osnovi „zapadne civilizacije“.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

0 Comments

Facebook komentari

Povezane vijesti

Back to top