Zašto je novinarski posao najljepši posao na svijetu? Između ostaloga i zato što vas često obični radni zadatak toliko nadahne, pa se, umjesto umorni, što bi bilo očekivano, osvježeni vraćate u redakciju.
Tako je bilo prije nekoliko dana kada smo kolega Didier Torche i ja posjetili Potočare, da bismo napravili reportažu za Dane.
Azir Osmanović iz Memorijalnog centra nam je upravo objašnjavao zbog čega je zgrada bivše Fabrike akumulatora u sadašnjem, poluraspadnutom stanju, kada mu je zazvonio telefon.
U Potočarima je u toku radionica koju organizuje Udruženje Pokret žena zajedno s Udruženjem Žene Srebrenice, pa kako je MCP nedavno uputio apel Srebreničanima da za budući izložbeni prostor u Memorijalnom centru daruju svoje uspomene na najbliže, Azira su obavještavali da je Šahza Mehmedović na taj susret donijela predmete njenog ubijenog muža.
Snaga žene
Uskoro smo se svi našli pred tom kućom, gdje smo upoznali i prim. dr. Branku Antić-Štauber, predsjednicu tuzlanskog udruženja Snaga žene, koje godinama pruža pomoć svim nevoljnicima, pa i povratnicima.
- Snaga žene prati prve povratnike u regiju Srebrenica. Odlučile smo, potpuno prirodno, biti uz žene koje su pokazale ogromnu hrabrost da dođu u srušene kuće i da obnove život. To zaslužuje pažnju, objašnjava dr. Antić-Štauber, napominjući da se ova radionica organizuje svakih 15 dana.
- Naše Žene Srebrenice godinama sarađuju sa Snagom žene, potvrđuje nam Nura Begović, potpredsjednica pomenutog udruženja, napominjući da je dr. Antić-Štauber spremna u svakom trenutku pomoći i kao doktorica.
S vremena na vrijeme Snaga žene organizuje i ultrazvučnu dijagnostiku, preglede, dodjelu lijekova za oko 300 žena.
Tog dana na radionici ih je bilo sedamdesetak. Govorile su o procesu traženja nestalih.
- S Međunarodnim komitetom Crvenog križa radimo projekat koji obuhvata psihosocijalne i zdravstvene radionice za žene koje još traže svoje najmilije. Priča o nestalim je duga i iscrpljujuća. Samo kada pomislite koliko je godina prošlo od kraja rata. Upravo smo čuli kazivanje jedne majke o svom posljednjem viđenju sa sinom, o tome kako ga je ispratila, govori doktorica Branka.
E, ovdje bi kamera jedino mogla dobro obaviti novinarski posao. Jer, kako opisati drhtavi glas te energične žene, kako opisati suze u njenim očima.
Bio je 17. april 1993. godine, snijeg je padao i žena im je rekla da je još i sada u tom danu, još čeka da će se vrata otvoriti i na njima ukazati njeno dijete.
Dok o ovome dr. Branka Antić-Štauber priča, u očima joj iskre suze.
- Kako ne zaplakati? Pa, mi svi treba samo da budemo ljudi! Ne razumijem nikakve podjele, ja tako ne funkcionišem u životu, govori dr. Antić-Štauber, za koju su srebreničke žene pravi fenomen o kojem treba govoriti širom svijeta, kojeg treba proučavati, na kojem se treba učiti.
- Majke su se vratile tražeći najmilije, naišle su na razrušene domove, sa svim tim su se morale suočiti i to prevazići. One su pokazale da se upornošću, hrabrošću, a prije svega ljubavlju, može sve postići. I to ne samo ljubavlju za svoje najdraže nego za cijeli svijet. Od ‘96. godine sam bila sa njima u prognaničkim naseljima u Tuzlanskom kantonu, nikad nisu rekle da mrze, nego da se nikad nikome zlo ne dogodi. Zato i naše udruženje pomaže ovim ženama ne samo u za njih vrlo bitnim okupacionim terapijama, uzgajanju bilja, cvijeća, posebno ruža, nego im pomažemo i u onome što je za njih najvažnije, da pronađu najmilije i da im olakšamo gubitak. Značajno je i da se obavi obred pogreba, da se zna gdje im je grob. To je bitno svima, na svim stranama, i zašto ne pomoći svima? Jer, za ove žene sve kao da je juče bilo, emocije su svježe, sjećanja su živa, ne može se ništa zaboraviti. Podsjećam, traži se još 1.800 osoba, a svaka od njih je bila vrijedna rođenja i ovog posljednjeg što možemo da damo, kaže dr. Branka Antić-Štauber, a njen pogled kao da miluje žene koje prolaze pored nas iz sobe u kojoj su maloprije sjedile zajedno.
Glasnici istine
I žene nju grle, pozdravljaju se sa svojom doktoricom.
- Ovo je grupa divnih žena. Hajra Ćatić i rahmetli Điđa (Hatidža Mehmedović, op. a.) pokrenule su cijeli jedan pokret za prava žena, za prava majki, za vladavinu prava uopšte. One su jak kapacitet koji daje poruku mira, zajedništva, prijateljstva, ljubavi, a prvenstveno je to borba da se nikad nikome ne dogodi ono što se dogodilo njima, govori dr. Antić-Štauber.
Izlazimo iz kuće ispred čijih vrata su poredane cipele, čizmice, kaloše. Njihove vlasnice će se za koji čas ko zna kojim stazama vratiti u obližnja naselja, zaseoke, sela. Žene s ove radionice su uspravne, hitre.
One, kao i Šahza Mahmutović, znaju da su njihovi ubijeni istina i da su one glasnici istine. Stoga je bilo puno emocija u njihovom opraštanju s doktoricom Brankom i saradnicama koje im pomažu psihološki, socijalno, medicinski, pedagoški, pravno, i koje su im otvorile svoja srca.
