Kada je Necla Camuz 27. januara rodila svog drugog sina, dala mu je ime Yagiz, što znači "hrabri".
Samo 10 dana kasnije, u 04:17 po lokalnom vremenu, Necla je bila budna i hranila svog sina u njihovoj kući u pokrajini Hatay na jugu Turske. Nekoliko trenutaka kasnije, bili su zatrpani pod gomilama ruševina.
Necla i njena porodica živjeli su na drugom spratu moderne peterospratne zgrade u gradu Samandagu. Bila je to "lijepa zgrada", kaže i dodaje da se tamo osjećala sigurno.
Tog jutra nije znala da će to područje biti razoreno zemljotresom, a zgrade oštećene i uništene na svakom koraku.
"Kad je počeo zemljotres, htjela sam otići do svog muža koji je bio u drugoj sobi, a on je htio učiniti isto", kaže ona. "Ali kad je pokušao doći do mene s našim drugim sinom, ormar je pao na njih i nisu se mogli pomaknuti."
"Kako je zemljotres postajao sve jači, zid je pao, prostorija se tresla, a zgrada je mijenjala položaj. Kad je prestao, nisam shvatila da sam pala sprat. Vikala sam njihova imena, ali odgovora nije bilo", opisuje dramatično iskustvo.
33-godišnjakinja se našla kako leži s bebom na prsima, koju je još uvijek držala u rukama. Ormar pokraj nje koji je pao i spasio živote spriječivši veliku betonsku ploču da ih zgnječi.
Par je ostao u ovom položaju gotovo četiri dana.
Dan prvi
Ležeći u pidžami ispod ruševina, Necla nije mogla vidjeti ništa osim mrklog mraka pa se morala osloniti na druga osjetila kako bi shvatila što se događa. Na njeno olakšanje, odmah je mogla vidjeti da Yagiz još diše.
Zbog prašine je isprva teško disala, no rekla je da se ubrzo smirila. Bilo joj je toplo u ruševinama. Osjećala se kao da su ispod nje dječje igračke, ali nije mogla izmanevrisati da provjeri ili da se udobnije smjesti.
Osim ormara, meke kože svog novorođenog sina i odjeće koju su nosili, nije mogla osjetiti ništa osim betona i krhotina. U daljini je čula glasove. Pokušala je vikati u pomoć i lupati po ormaru.
"Ima li koga tamo? Može li me itko čuti?" zvala je.
Kad to nije upalilo, pokupila je sitne komadiće krša koji su pali pored nje i iskoristila ih da udari o ormar, nadajući se da će biti glasnije. Bojala se udariti u površinu iznad sebe da je ne bi urušila. Ipak, niko nije odgovorio.
Necla je shvatila da postoji mogućnost da niko neće doći.
"Bila sam prestravljena", kaže ona.
Život pod zemljom
U tami ispod ruševina, Necla je izgubila svaki osjećaj za vrijeme. Ovakav život nije trebao biti.
"Planirate puno stvari kada dobijete novu bebu, a onda... odjednom ste pod ruševinama", kaže ona. Ipak, znala je da mora paziti na Yagiza i mogla ga je dojiti u skučenom prostoru.
Nije bilo izvora vode ili hrane do kojeg bi sama mogla doći. U očaju je bezuspješno pokušala popiti vlastito majčino mlijeko.
Necla je mogla osjetiti tutnjavu bušilica iznad glave i čuti korake i glasove, ali prigušeni zvukovi su se osjećali daleko.
Odlučila je štedjeti energiju i šutjeti osim ako zvukovi izvana ne dođu bliže. Stalno je mislila na svoju porodicu, bebu na grudima, na muža i sina izgubljene negdje u ruševinama. Također se brinula kako su drugi voljeni prošli u zemljotresu.
Necla nije mislila da će se izvući iz ruševina, ali Yagizova prisutnost dala joj je razloga da ostane puna nade. Velik dio vremena je spavao, a kad bi se probudio plačući, ona bi ga u tišini hranila dok se ne bi smirio.
Spašavanje
Nakon više od 90 sati pod zemljom, Necla je čula lavež pasa. Pitala se sanja li. Lajanje je bilo praćeno zvukom glasova.
"Jesi li dobro? Pokucaj jednom za da", doviknuo je jedan u ruševinama. "U kojem stanu živiš?," čula je pitanja. To je značilo da je pronađena.
Spasioci su pažljivo kopali u zemlju kako bi je locirali dok je držala Yagiza. Tamu je razbila svjetlost baklje koja joj je sjala u oči.
Kada je spasilački tim iz vatrogasne službe istanbulske općine upitao koliko je Yagiz star, Necla nije mogla biti sigurna. Znala je samo da je imao 10 dana kada se dogodio zemljotres.
Nakon što je predala Yagiza spasiocima, Necla je potom odnesena na nosilima pred, kako se činilo, velikom gomilom. Nije mogla prepoznati nijedno lice.
Dok su je prebacivali u vozilo hitne pomoći, tražila je potvrdu da je i njen drugi sin spašen.
Poslije spašavanja
Kada je stigla u bolnicu, Neclu su dočekali članovi porodice koji su joj rekli da su njen suprug Irfan i njen trogodišnji sin Yigit Kerim spašeni iz ruševina.
No prebačeni su satima dalje u bolnicu u pokrajini Adana, jer su zadobili ozbiljne povrede nogu i stopala.
Necla se na kraju ponovno susrela sa suprugom Irfanom i trogodišnjim sinom Yigitom Kerimom Zanimljivo je da Necla i Yagiz nisu pretrpjeli ozbiljne fizičke povrede. Zadržani su u bolnici 24 sata na promatranju prije nego što su otpušteni.
Necla nije imala dom u koji bi se vratila, ali ju je član porodice smjestio vratio u improvizirani plavi šator izrađen od drveta i cerade. Tamo ih je ukupno 13, svi su ostali bez domova.
U šatoru se porodica bodri, kuha kahvu na malom šporetu, igra šah i priča. Necla se "pokušava" pomiriti s onim što joj se dogodilo. Kaže da duguje Yagizu što joj je spasio život.
"Mislim da moja beba nije bila dovoljno jaka da ovo podnese, ni ja ne bih bila", objašnjava ona. Njen jedini san za sina je da više nikada ne doživi nešto slično.
"Jako sam sretna što je novorođenče i ničega se neće sjećati", kaže ona.
Kad stigne poziv, Necla se nasmiješi. Iz bolničkog kreveta Irfan i Yigit Kerim se smiješe i mašu. "Bok ratniče, kako si moj sine?" pita Irfan svoju bebu na telefon.
