28 May

U Prijedoru ništa ne podsjeća na više od tri hiljade ubijenih

U Prijedoru danas ništa ne podsjeća na 3.000 ubijenih. Ni mala spomen-ploča na zgradama gdje su bili logori ili kod masovnih grobnica. A oni koji su preživjeli 1992. godinu kada su srpska vojska, policija i civilne vlasti pokušali da "otklone tumore zvane Bošnjaci i Hrvati", jednostavno su postali nevidljivi - riječi su preživjelog maloljetnog logoraša Mirsada Duratovića iz Bišćana kod Prijedora.

 

On je 20. jula 1992. izgubio sve, kada mu je na kućnom pragu ubijena gotovo cijela porodica, otac, brat, djed, nana, amidže i rođaci. Tačnije njih 47. Zbog mrve sreće, Mirsad je kao dječak preživio živi štit, nakon čega je odveden u logor Omarska, zatim Manjaču te Trnopolje.

Ali, kaže da tu nesreća ne prestaje, jer sve ono što nije ubijeno, pokušava se na sofisticiraniji način, diskriminacijom, marginalizacijom te zakonskim rješenjima, otjerati iz Prijedora.

Smatra da je najslikovitiji način nepriznavanja zločina i suočavanja s prošlošću aktuelne vlasti RS-a to što ne žele postaviti nijednu ploču s imenima ubijenih Prijedorčana.

Nasuprot tome, dodao je Duratović u razgovoru za Fenu, podignute su spomen-ploče s fotografijama i imenima bivših radnika preduzeća, ustanova i institucija koji su bili pripadnici Vojske RS-a i koji su tokom agresije na BiH poginuli negdje na frontu. Za pripadnike drugih naroda, kaže, tu nema mjesta.

- Čak je i u Rudniku 'Ljubija', u centru Prijedora, napravljeno ogromno spomen-obilježe s imenima svih poginulih bivših radnika, ali među njima nema imena mog daidže koji je bio njihov zaposlenik, koji je ubijen u Keratermu i ekshumiran u Tomašici. Nedostaje tu još stotine drugih imena - naglasio je.

Govoreći o statusu žrtava u Prijedoru, ističe da gradski budžet finansira samo organizacije koje se bave pitanjem žrtava rata, boračke populacije, ratnih vojnih invalida, ali samo srpske nacionalnosti. Oni imaju pravo na liječenje, nabavku lijekova, banjska liječenja, oslobođeni su plaćanja taksi, a njihova djeca imaju pravo na dodatne stipendije, nabavku udžbenika i zaposlenje.

- Populacija žrtava prijedorskog genocida nemaju nikakva prava. Mojoj djeci ne vrijedi da se prijavljuju na konkurse za stipendije koje dijeli Gradska uprava, jer djeca RVI srpske vojske na startu dobiju deset bodova, a djeca logoraša nula - ustvrdio je.

Iz tog razloga, upozorio je Duratović, trend odlaska je postao epidemija. Njegov sin je protekle sedmice maturirao, ali u Prijedoru, kako tvrdi, neće dobiti posao, "jer mu je to pravo zagarantovano njegovom nacionalnošću".   

Prilikom zapošljavanja, navodi Duratović, prednost imaju djeca poginulih, nestalih i RVI srpske nacionalnosti. Kao primjer naveo je da bi broj uposlenih u Gradskoj upravi trebao biti odraz popisa stanovništva iz 1991. prema kojem su Bošnjaci bili većina.

- Gradska uprava Prijedora je uvijek imala izgovor da ne može otpuštati već zaposlene radnike, već da će zapošljavati nove radnike nakon što stariji odu u penziju. U posljednjih nekoliko mjeseci zaposleno je više od 20 novih, od kojih je jedan Bošnjak - istakao je.   

Kaže da su verbalni i direktni napadi prestali već neko vrijeme, ali da su preživjelim žrtvama "stavljene omče oko vrata“ koje ih guše.   

Kako god se nastavila priča on neće, kaže, napustiti Prijedor, a danas, 25 godina nakon svih kobnih događaja, živi u Bišćanima u istoj kući u kojoj je živio i prije rata u BiH.

- Kažem BiH, jer rata u Prijedoru nije bilo. To je bio napad vojne sile na stanovništvo - naglasio je te dodao da je vojska u njegovom mjestu za dva dana ubila oko 1.600 ljudi, a da nijedan njihov vojnik nije ranjen.

- To nije rat, to je genocid - zaključio je ovaj preživjeli logoraš u razgovoru za Fenu.   

Vlasti bosanskih Srba u Prijedoru su 31. maja 1992. izdale naredbu putem lokalnog radija kojom se nesrpskom stanovništvu nalaže da obilježi svoje kuće bijelim zastavama ili čaršafima, te da pri izlasku iz kuća stave bijele trake oko rukava. Tako su i počeli zločini u Prijedoru, odvođenjem stanovništva u logore, masovnim egzekucijama i drugim zločinima.

U znak sjećanja na stradanje nerpskog stanovništva Prijedora i okoline 31. maja u Prijedoru, brojnim drugim gradovima u BiH, ali i širom Evrope obilježava se Dan bijelih traka.

Prema zvaničnim informacijama iz udruženja žrtava, u Prijedoru je ubijeno 3.173 civila, dok je 31.000 ljudi bilo zatočeno u logorima u okolini Prijedora. Istraživačko dokumentacijski centar iz Sarajeva navodi da je od 1991. do 1995. u direktnim vojnim akcijama ubijeno ili nestalo 5.209 građana Prijedora, od toga 4.093 Bošnjaka, 898 Srba te 182 Hrvata.

 

(Izvor: Fena)

0 Comments

Facebook komentari

Povezane vijesti

Back to top