Home

Žena – prvi stanovnik Mekke

16 Aug

Žena – prvi stanovnik Mekke

Imam El-Buhari zabilježio je predanje u kojem stoji da se Ibrahim, a.s., zaputio iz Šama u današnje područje Meke. S njim su bili njegova supruga Hadžera i dojenče Ismail. Kad su stigli, Ibrahim ih ostavi na mjestu današnje Kabe, gdje tada nije bilo nikog, niti je postojao ikakav izvor vode. Krenuo je nazad, ostavljajući im nešto malo hurmi i vode. Hadžera se okrenu oko sebe, ostajući u jezivoj pustinji koju okružuju velike negostoljubive crne stijene, i ne vidje nikoga s kim bi mogla podijeliti samoću. Kako je odrasla u egipatskim dvorima i živjela u zelenilu i cvijetnim baščama, u Šamu, ovdje se osjećala usamljeno i čudno, pa ustade i pođe za svojim mužem. “Ibrahime, kuda ideš a nas ostavljaš u ovoj dolini u kojoj nema nikog i ništa”, upitala je. On joj nije odgovorio, a niti se osvrnuo. Još dva puta postavila mu je isto pitanje, a on nije odgovarao. Kada je vidjela da se ne osvrće, upita ga: “Da li ti Allah tako naređuje?” “Da”, on joj odgovori. “Onda je u redu, zadovoljna sam da mi je Allah Gospodar, On nas neće ostaviti”, reče smireno i vrati se.

Ode Ibrahim, oronuli starac, ostavljajući suprugu i dijete, same samcate. Pošto je zamaknuo u klanac, toliko da ga nisu mogli vidjeti, okrenu se prema mjestu gdje će sagraditi Kabu i skrušeno, ispunjen nadom, podignu ruke  i zamoli: “Gospodaru naš, ja sam neke potomke svoje naselio u kotlini u kojoj se ništa ne sije, kod Tvog Časnog hrama, da bi, Gospodaru naš, molitvu obavljali; zato učini da srca nekih ljudi čeznu za njima i opskrbi ih raznim plodovima da bi zahvalni bili…” (Ibrahim, 37.) I nestade među planinama, odlazeći u Šam.

A Hadžera se vrati kod djeteta. Dojila ga je i pila vodu koju joj je ostavio Ibrahim, a.s. Brzo je popila vodu i ožednila, a i njen sin, koji se zbog velike žeđi presavijao, udarao po zemlji rukama i nogama, kao da se sa smrtnim mukama bori, a ona je sve to gledala. Okrenu se na sve strane i pogleda ima li iko da joj pritekne u pomoć. Ne vidje nikog. Ustade i udalji se od sina, ne mogavši ga gledati kako umire. Kuda? Ugleda Saffu, najbliže brdo, te se, premorena i slabašna, uspe na njega. Možda će, mislila je, vidjeti neke beduine ili karavan. Uspela se na brdo i okrenula prema kotlini, ne bi li vidjela koga. Međutim, nije bilo nikog. Siđe s brda Saffa, i kad je bila u sredini kotline poče trčati, baš kao što se trči u neprilici. Pretrčala je kotlinu i uspela se na drugo brdo, Mervu. Stojeći na njemu, osmatrala je, možda će odatle koga vidjeti. Uzalud. Opet se vrati na Saffu. Tako je učinila sedam puta. Kad se sedmi put popela na Mervu, čula je neodređen zvuk. “Prestani”, rekla je, i osluhnula. Onda reče: “Ti što sam te čula, ako mi možeš pomoći pomozi mi!” Ali odgovora ne bi. Pogledala je u pravcu djeteta  i vidjela meleka na budućem mjestu vrela Zemzem. Po zemlji je melek udario petom ,ili krilom, i voda provri. Dotrčala je do djeteta i nabrzinu počela vodu skupljati praveći korito, što je Hadžera više grabila, voda je više nadolazila.

“Ne bojte se propasti! Ovdje će biti Allahova kuća koju će podići ovaj dječak i njegov otac”, utješi je Džibril, a.s. Neka je Allah nagradi, bila je strpljiva u velikom iskušenju. Ovako tradicija kaže o Hdžeri, koja se strpila i žrtvovala, pa je Svevišnji Allah u Kur'anu o njoj kazivao i sina njenog vjerovjesnikom učinio; majka je vjerovjesnika i uzor Allahovim štićenicima. Jeste, bila je usamljena, i žedna, i gladna, i strahovala je, ali je time bila zadovoljna jer je znala da na taj način zaslužuje Allahovo, dž.š., zadovoljstvo. Na Allahovom putu je življela kao usamljenik, pa joj je Alllah darovao radost i lijepe vijesti – a blago li se takvim usamljenicima.

Ko su usamljenici?

Usamljenici su dobri ljudi koji žive okruženi zlim ljudima. To su muškarci i žene koji su iskreni na zavjetu Allahu datom, koji na dlanu žeravicu drže, po oštrim stijenama hode, na prašnjavom podu spavaju, od nereda bježe, samo istinu govore, od nemorala sustežu se, poglede svoje obaraju, lijepe riječi govore, u društvu se lijepo ponašaju…To su oni u čiju će korist ruke i noge, uši i oči svjedočiti na Sudnjem danu, da su u praskozorje plakali, danju čedni bili, za islam se žrtvovali, a ne da su zabranjeno gledali i haram slušali.

 

(Izvor: Akos.ba)

0 Comments

Facebook komentari

Povezane vijesti

Back to top