U Bihaću je danas, po prvi put, boravila organizovana turistička grupa koja je obišla kulturne i prirodne ljepote tog grada. Da je sreće, pameti i bar malo obraza, grupa američkih i kanadskih turista obišla bi i ostrožački Stari grad. No, i ptice na grani znaju da je Stari grad na Ostrožcu, o volji brojnih općinskih vlasti u Cazinu, danas grozna ruševina pogodna jedino za organizovanje koncerata samoprozvanih turbofolk izvođača, gostovanja luna parkova i slične „kulturne“ manifestacije, kad već drugih u Cazinu nije bilo, valjda, od stoljeća sedmog.
Piše : Faruk Ajdinović
Kakav je odnos nekog naroda prema vlastitoj budućnosti, da se isčitati iz odnosa prema prošlosti. Ako je ta fraza tačna, onda se Cazinjanima u periodu koji dolazi ne piše apsolutno ništa dobro. Dapače. U Cazinu ne postoji kulturno-historijski spomenik da nije uništen, destruiran do mjere da se pristojan čovjek iskreno stidi kad nekom rijetkom gostu poželi pokazati bilo kojeg od njih. Jedino što je dozvoljeno reći je da Cazin jedna od rijektih općina koja na svom teritoriju ima čak pet kulturno-historijskih spomenika koje je nacionalnim spomenicima progasila nadležna državna komisija. Ako vas neko slučajno upita koji su to i gdje su, molim vas, prećutite. Jer, vidjeti u šta su se pretvorili tragovi historije razasuti po Cazinu je razočaravajuće, bolno, frustrirajuće.
Stari grad Ostožac. Monumentalni dvorac i nesumnjivo najočuvaniji i najprezentniji stari grad u ovom dijelu BiH, godinama zanemarivan, više ne liči apsolutno na ništa. Stropovi urušeni, podovi propali, a po vratima i zidovima koji su odolijevali historiji sad se pišu političke poruke i navijački grafiti. Ako našu sramotu poželite i vidjeti izbliza, naići ćete na zatvorena vrata i molbu da pozovete odgovarajući broj jer se, naravno, ruševine ne mogu gledati kad god poželite. Kuća Nurije Pozderca (po starom, antifašiste, reformatora, dobročinitelja i velikog bošnjačkog političara. Po novom, komunjare sa lošim smislom za arhitekturu), tek je posebna priča. U nju ne možete ući jer bi se, s prvim korakom, urušili kao i sam spomenik. I dok oko kuće velike porodice Pozderac niču kule, gradovi i velebni parkinzi, čini mi se, kao da se čeka da je zub vremena toliko izlomi i uništi, pa da se pred bogom i ljudima može opravdati njeno rušenje i zamjena za neku kudikamo isplativiju građevinu. I da ne nabrajam dalje. Od Nišana u Donjoj Lučkoj kraj kojih dnevno „šiba“ na desetke tegljača, preko nedavno proglašene kuće Ibre Alagića,pa sve do spomenika borcima palim u borbi protiv fašista koji je nedavno završio bog te pita gdje, cazinski spomenici propadaju jedan za drugim, a broj onih koje briga svakim je danom sve manji i manji.
A ko je kriv ?! Pa to je jako teško odgonetnuti jer se, od rata do danas, briga za kulturno blago prebacuje s jednog nivoa na drugi, a posebna je radost kad ih se ignorira kao da ne postoje jer je tada briga manja ili je uopće nema. Da li su krivi oni u Zavodu za zaštitu spomenika u Bihaću koji su nas nedavno uvjeravali da spomenici i nisu spomenici već samo stoje pored njih ? Da li su krivi oni koji primaju platu da brinu o izvjesnoj kulturi ovdje ? Da li su krivi oni koji misle da historija počinje i završava njima ? Da li su krivi oni koji i dalje imaju hrabrosti pozvati bilo koga u turistički obilazak Cazina ? Jer, cazinske spomenike izbliza gledati mogu još samo golubovi i miševi.