Kroz plavičastu izmaglicu mog djetinjstva nižu se slike i lica, rat i mir,sreća i strah. Nižu se ratna sjećanja koja kao dijete još nisam preradila i koja me, uz košmarne snove u kojima bježimo od granata, znaju podsjetiti na to da je to trauma koja će vječno biti u svima nama koji smo rat preživjeli. Na javi se više sjećam topline ljudskih duša koja nas je sve obavijala u zajedničkom nadanju da će zlo da prestane. Sjećam se dobro da smo bili sretni kada je bilo neko „primirje“, ma šta to značilo u onim uvjetima rata. Sjećam se da smo u školu išli kada nisu ofanzive i kada „puno ne puca“. A pucalo je uvijek. U sebi sam potisnula strašne trenutke pogibije mog prijatelja jer mi ni dan danas nije jasno šta je on, sa svojih desetak godina, nekome skrivio. A, bio je rat i prijatelji su odlazili. Odlazila je cazinska, a i bosanska mladost. Odlazila je generacija sedamdesetih, oni golobradi heroji mog djetinjstva koji su čuvali moje snove. Ovo je omaž njihovim snovima.
Bilo ih je više nego što je ikada u jednoj pjesmi bilo ljubavi.
Sad bi bili očevi.
Sad ih više nema.
O generaciji sedamdesetih pisao je Izet Perviz, a pjevao New Yeti. Pjesma je to koja je obilježila moje djetinjstvo i koju smo, uz niz ostalih, znali napamet. I nije posvećena samo cazinskoj mladosti, posvećena je cijeloj jednoj generaciji kojoj su snovi prekinuti. Pjesma sama govori sve i tumač ne mogu i ne želim biti. Nastala je u ratnom vihoru kada smo skoro svi imali isti san:mir. Pjesma nas je tada držala u stanju nade u neki bolji svijet, u svijet u kojem ljudi ne ginu, u kojem mladi ne ratuju, u kojem se djeca igraju. Bila su to vremena kada je cazinska kulturna scena bila bolja i kvalitetnija nego današnja. Bila su to vremena kada je bilo više ljubavi, nade i uzajamnog poštovanja. Bila su to vremena kada je Cazin imao dušu, jednu cazinsku dušu.Znam da se neki neće složiti sa ovim, ali ostajem pri tvrdnji da je Cazin imao jednu cazinsku dušu. Danas su ratni drugovi postali neprijatelji zbog različitih uvjerenja. Danas je public enemy postao svako ko ne misli po diktatu. Danas je postalo nemoguće da na jednom mjestu okupite više ljudi koji različito misle. Otkako je u Cazinu nestalo sporta (puna dvorana, pun stadion), a svirke u kino sali su nestale netom nakon rata, Cazin je ostao uskraćen za događaje koji su motivirani ljubavlju prema ovoj našoj čaršiji. Iz tog razloga reunion New Yetija, cazinske ratne grupe, bio je događaj koji se u Cazinu čekao još od zadnje utakmice RK Krajina i RK Bosna Visoko kada je u cazinsku dvoranu stalo više ljudi nego što je i projektant dvorane mogao zamisliti.
FOTOGALERIJA
Večeras ćemo za njih voljeti.
Koncert New Yetija koji se održao 3. maja u Cazinu okupio je na jednom mjestu Cazinjane iz svih dijelova svijeta. I nije bilo govora. Bila je toplina. Bila je cazinska duša u svakom kutku kino sale. Prvi taktovi, sada već kultne pjesme Sedamdeseta ranjena mladost, kod generacije Yetijevaca su probudili sjećanja na njihove snove i na sve one kojiih nisu dosanjali. Kod nas mlađih, probudili su sjećanja na ratno djetinjstvo,pa su u jednom trenutku oko mene bili i Mirela, i Ena, i Mirna, i Nino, i Kemo, i Lejla, i Ina, i Emina, i Dinka i sva ona dobra bića mog djetinjstva sa kojima smo gradili snove uzdajući se u generaciju sedamdesetih da će ih čuvati. I čuvala ih je: čuvala je naše snove i naše nade da će prestati da puca, da ćemo jesti čokoladu, ići u školu i ići na more. Smiješno za nove generacije, za one koji su rat preživjeli, itekako stvarno!
Mi koji smo nadživjeli tenkove i nikog nismo ubili,
mala velika moja,
večeras ćemo za njih voljeti.
Čuvala je naše snove, ta ranjena generacija sedamdesetih za koju smo od srca svi pjevali sinoć. I, zato, hvala vam od srca, New Yeti. Hvala vam što ste pokazali da Cazin još ima dušu i hvala vam što ste nam omogućili da vam se, i svim vašim gostima, zahvalimo na tome što ste svojom muzikom uljepšavali naše živote. Hvala i generaciji sedamdesetih koja je još ponosna iako smo je svi zaboravili.