Jeste li vidjeli da se u Sarajevu kampuje da se kupe karte, onom Sarajevu u kojem se Nobelovcu kaže: “Đe s' ba pisac, napiše li se šta?”, u onom Sarajevu gdje se Bono prošeta Ferhadijom i niko ga i ne pogleda... Istina, mnogo se od ovog Sarajeva promijenilo, ipak neke stvari su ostale iste. I da, jeste, morali ste vidjeti kampere pred Centrotransom kod Katedrale, kampere koji čekaju u redu za kartu. Ne, nije gostovala ni jedna svjetska zvijezda, samo je igrala reprezentacija Bosne i Hercegovine. Igrali su bosanski Zmajevi u svom gnijezdu, na svom Bilinom Polju.
Sada je opet došlo vrijeme za praznik u Bosni i Hercegovini. Taj praznik nije ni vjerski, ni državni, nije ni 1. maj, niti Nova godina... To je poseban praznik, praznik koji slave svi, koji ujedinjuje Bosnu i Hercegovinu. Taj praznik počinje okupljanjem naših Zmajeva, strašnih momaka u plavim ili bijelim dresovima, nastavlja se do utakmice one najvažnije, a svaka utakmica je takva i onda počinje polako da se završava sedam dana poslije bez obzira na rezultat utakmice.
Nogometna reprezentacija Bosne i Hercegovine nije kao sve ostale, nije ona najbolja, nije ni najbrojnija, ali ima najponosnije navijače na svijetu, ima igrače koji daju sve od sebe kako bi donijeli osmijeh u našu državu. Ima igrače koji igraju za navijače, koji igraju srcem.
Ovaj praznik je počeo dosta ranije, počeo je 26. maja. Došli su prvi Zmajevi i počela je euforija. Više se ne čita politika, crna hronika, žuta štampa... Čitaju se sportski portali, novine, gledaju se sportske vijesti, jer od tog dana bitno je samo jedno: gdje su i šta rade naši Zmajevi?. Bitno je da li su trenirali, u kakvoj su formi, da li je selektor, popularni Pape, zadovoljan, da li su sretni... Sve je to bitno, ostalo je manje važno. Gdje god se nalaziš slušaš o Zmajevima, u tramvaju, kombiju, buregdžinici, kafiću, kancelariji... Svi kao opsjednuti samo o tome govore.
Zamislite kako je u svoj toj euforiji pročitati da je kapiten reprezentacije povrijeđen. Odmah se svi sekiraju, „kopaju“ po internetu da nađu informaciju više. Jer je to igrač koji svojim stavom drži red u reprezentaciji, a svojim zalaganjem i igrom nakon operacije pokazuje kako se igra i kako se voli reprezentacija.
Onda se redaju šale, jer kako bi išta dobro ili loše u Bosni i Hercegovini bez šale i vica. Priča se da će kapiten igrati i sa gipsom - ma može on i na štakama - a onda drugi kažu da je on nevjerovatno tužan jer nije na okupljanju i ne drži sve pod kontrolom...
I onda kapiten ponovo dokaže kako je veliki igrač i veliki čovjek i sva sekiracija prestane. Pitali su Papeta, nakon utakmice protiv Grčke, kada je kapiten odigrao fenomenalnu utakmicu nakon manje od sedam dana od operacije sinusa, pod antibioticima i temperaturom i nakon što je poslije utakmice morao primati infuziju: "Mislite li da je ovo posljednja šansa za Spahića i Misimovića da odu na Svjetsko prvenstvo?", a Pape je odgovorio: "Za Spahića Svjetsko prvenstvo sigurno... Samo ne znam koje..."
Zmajevi su 31. maja igrali pripremnu utakmicu protiv Zmajčeka (mlade reprezentacije Bosne i Hercegovine). E to je bila posebna atmosfera, Bosna i Hercegovina protiv Bosne i Hercegovine (U-21). Hajmo naši... A koji su naši? Veliki su već duboko u srcima navijača, a mali se polako bore za svoje mjesto. Utakmica traje, a na tribinama kao da je najvažnija utakmica u historiji reprezentacija, navijanje i smijeh. Da, vjerovali ili ne, Zmajevi imaju podršku kao da igraju najvažniju utakmicu čak i na treningu u Hrasnici. To je neka posebna ljubav, to je neka posebna veza, neraskidiva.
Ma da, naljute se navijači kad Zmajevi gube, ali ljutnja kratko traje. Razočaraju se, ali razočarenje kratko traje, jer bitni su ti momci koji sve od sebe daju i navijači koji to znaju cijeniti.
Trećeg juna je došlo vrijeme da se svi reprezentativci okupe, a euforija polako raste. Kažu Latvijci, još uvijek nisu rasprodali sve karte, ali je porastao interes nakon remija Latvije sa Turskom u prijateljskom meču. Hm? Kada igra Bosna i Hercegovina potpuno je svejedno je li utakmica prijateljska ili kvalifikacijska, da li imamo šanse za plasman na veliko takmičenje ili ne... Stadioni su uvijek puni i uvijek je praznik isti, euforičan i nevjerovatan.
Bliži se utakmica i dok oni koji nisu mogli otići na put dogovaraju gdje da gledaju utakmicu, oni koji putuju se polako spremaju za put, a Latvijci se hvataju za glavu, jer im se sprema invazija na glavni grad. Predviđaju da će biti oko 10.000 navijača Bosne i Hercegovine i nije im jasno zašto, jer je kapacitet njihovog stadiona manji od broja navijača Bosne i Hercegovine koji dolaze. Ne može vam ni biti jasno, jer ne možete razumjeti koliko je bitno biti blizu Zmajeva, biti uz njih pa barem i kraj stadiona. To ne može razumjeti niko, to se samo može osjećati.
Dragi naši prijatelji iz Latvije, ne treba vas boljeti glava zbog navijača koji dolaze, znaju oni da neće uči na stadion, ali želja je veća od mogućnosti. I niste vi jedini koji su doživjeli invazuju Bosanaca i Hercegovaca, doživjeli su je svi domaćini utakmica sa reprezentacijom Bosne i Hercegovine. Zmajevi će podršku imati u svakoj zemlji na cijeloj planeti.
Za neke je to samo nogomet, samo reprezentacija, ali ne i za Bosance i Hercegovce, za njih je to praznik, sreća, ljubav... Za njih je to sve što je dobro, za njih je to jedinstvo.
Utakmica se igra 7. juna i do tada nam je ostalo još nekoliko dan euforije, nekoliko dana za pripreme. Latvijcima želimo sreću sa invazijom, a našim Zmajevima poručujemo:
Sretno, učinite nas ponosnim!
(moj portal)