14. februara je Dan zaljubljenih! Stalno su mi ponavljali ovih dana i prijatelji i mediji.
- Nađi sebi momka. Ne valja biti sam na taj dan. Bar će ti dlanovi mirisati na najljepšu crvenu ružu ili ćeš podijeliti čokoladu koju toliko voliš s nekim posebnim.
Zezali su me, a ja sam ćutala. Voljela bih se rasplakati više nego išta. Ne zbog tog dana, ne zbog njega. Zbog njih. Zbog njihovog dana. Činjenice da ikako moraju imati takav dan. Činjenice da boluju od toga. Ne od ljubavi, od raka.
- 14. je februar, Mirela, Dan zaljubljenih! Evo, piše na ovom tvom Portalu šta je najbolji poklon za svaki horoskopski znak. Tebi, kažu, treba kupiti knjigu. Znaš šta tebi treba?! Treba tebe neko pošteno izgrliti i izljubiti. Eto, to tebi treba! A meni treba tvoja posebna čestitka za mog momka. Ne znam ja to k'o ti napisati, de dva-ti reda, molim te! Ono, da mu zacakli suza u onim plavim očima. Neće plakati, znam, muško je to, ali da se zacakli bar jedna.
Napravim grimasu sličnu osmijehu, upalim John Legenda, tražim da ćuti bar koliko traje jedna pjesma i napišem. Evo ti tvoja dva-tri reda! Samo ga ne zaboravi zagrliti, poljubiti i šapnuti mu koliko ga voliš, koliko ti fali kad ga nema i... Lijepo umotaj poklon, molim te! Nemoj misliti da to nije važno. Jeste.
14. februara je Dan zaljubljenih, Mirela. Odjekuje mi njihova rečenica.
15. februara je nešto još važnije, a ti ne znaš šta, zar ne? Odjednom sam viknula i poskočila toliko sa stolice da mi je na pod pala "Kreja", knjiga koju pokušavam završiti, a ona mi nikako ne da.
- Izvini, srce. Očito se nije javio. Je li 15. vaš dan?
- Ne, nije, malena, njihov je dan, a ti to ne znaš.
- Nije valjda da će opet naći nekakvu plastičnu barbiku. Je li to rekao? Koji konj! Ili te na ovaj dan prvi put poljubio?
- Šta ja znam od njega! (iako sam dobro znala da je datum našeg prvog poljupca netom prošao) Okani se ćoravog posla! Rekla sam da je to gotovo. Ne pričam o njemu. Njihov je dan, malena. 15. februara je Međunarodni dan djece oboljele i liječene od raka. A vi samo pričate o glupom Danu zaljubljenih. Njih niko ni da spomene, da napiše dva-tri reda.
Manje boli kad su roditelji uz njih. Tako glasi slogan ovogodišnjeg 15. februara. U FBiH godišnje od raka oboli 50 do 60 djece, a procent izliječenosti je 75 do 80%. Ne izvinjavam se što mi je bitniji ovaj datum od jučerašnjeg. Volim cijelim bićem. Volim svaki dan. Volim svakim svojim pogledom, osmijehom, riječju. Svakim dahom, svakom suzom, cijelim srcem. Njih, tu djecu, čiji je današnji dan, volim svom dušom. Meni je ovo isto dan ljubavi. Kao što će biti svaki naredni u kojem nešto ili nekog budem voljela. A njih volim svaki dan. Poklanjam im ova svoja dva-tri reda i dijelim zlatnu vrpcu, simbol borbe protiv raka kod djece. Da bi i oni odrasli. Bili sretni. Ludo voljeli. Da bi, umjesto kemoterapije i lijekova, osjetili miris crvene ruže na dlanovima grleći nekoga svog u luksuznom restoranu, promociji najboljeg ljubavnog filma ili pod zvijezdama.
15. februar je, ljudi moji, poslije 14. čije značenje ste tako dobro upamtili. Upamtite i ovaj.
Mirela Selimović