Improvizirano šatorsko naselje u centru Sarajeva slika je odnosa bh. vlasti prema problemu migranata. U iščekivanju mjera nadležnih, građani pomažu koliko mogu.
Imran je od Afganistana do BiH putovao više mjeseci. „Išli smo preko Irana, Turske, Bugarske, Srbije i na kraju smo došli ovdje u BiH. Bilo je jako teško iz Srbije ući u Hrvatsku, pa smo došli u Bosnu”, kaže Imran.
U svakoj zemlji on i njegovi saputnici plaćali su krijumčarima, kako bi ih ilegalno prebacili preko granica. Ne sjeća se mjesta na kojem je prešao bh. granicu. Na put neizvjesnosti odlučio se zbog teške situacije u Afganistanu, stalnih sukoba i lošeg životnog standarda u toj zemlji. Želi doći u Evropsku uniju (EU), a njegovo krajnje odredište je, kako ističe, Njemačka.
U improviziranom kampu u centru Sarajeva kod gradske Vijećnice smješteno je više stotina migranata, a njihov broj se iz dana u dan povećava. Muhameda iz Pakistana zatekli smo u redu za podjelu hrane. Na put ka EU odlučio se zbog siromaštva i loših prilika u svojoj zemlji. U BiH je, kako kaže, ušao kod Sapne, mjesta na sjeveroistoku Bosne, nedaleko od granice sa Srbijom.
Među izbjeglicama su i Sirijci, Alžirci… Ispred jednog šatora zatičemo četveročlanu porodicu iz Iraka. Dopuštaju nam da ih fotografišemo, ali ne žele otkriti svoj identitet. Kažu da su Irak napustili zbog čestih sukoba i terorističkih napada u toj zemlji, nadajući se boljem životu u Evropi. Među migrantima ima i onih koji bi ostali u BiH. „Ovdje su nas dobro primili, policija nas ne tuče, a građani nam daju hranu“, kaže jedan jedan Afganistanac. Policija regulira saobraćaj nakon što je u obližnjoj ulici došlo do gužve zbog podjele paketa sa hranom.
U središtu kampa postavljena je improvizirana kuhinja oko koje se okupilo pedesetak migranata. Penzionerka Alija Habul izbjeglicama dijeli besplatne porcije graha. Kaže da je sopstvenim sredstvima pripremila stotinu porcija. Plačući govori kako je ovim ljudima potrebna pomoć.
„Pogledajte ih“, kaže Alija pokazujući na park pretrpan malim šatorima, odjeću koja se suši po klupama, bosonogu djecu koja trčkaraju po parku…
„Preživjela sam rat u Sarajevu i znam u kakvoj su situaciji. Pripremila sam im stotinu obroka, iako sam penzionerka i četiri puta inzulin primam, ali mi nije teško. Žao mi je ove djece, ovih ljudi… Najradije bi ih sve odvela svojoj kući da imam gdje. Ne razumijem ovu državu, društvo uopšte… kako mogu dozvoliti da ovi ljudi nemaju vode, nemaju toalet… pogledajte koliko je ovdje djece, a kiša je jučer padala“, govori Alija.
Sarajlija Adis Špago kaže da izbjeglicama treba izaći u susret.
„Oni su došli kao naši gosti i treba da ih ugostimo s osmijehom na licu i da im, u skladu sa mogućnostima, osiguramo hranu, piće i boravak. Ne smijemo okretati glavu od njih, jer smo i mi devedesetih godina kao izbjeglice išli u Njemačku nadajući se da će nas neko primiti s osmijehom na licu. Možda smo mi Bosanci zaboravili kako su nas u Njemačkoj dobro primili? A ovim se ljudima danas događa upravo ono što se nama dešavalo tih devedesetih godina“, kaže Špago.
Gradski zvaničnici će prijedloge za rješenje problema u vezi sa migrantima uputiti Predsjedništvu BiH. Rečeno je da bi migrante trebalo smjesiti u vojne objekte, odnosno bivše kasarne. O tome bi se trebalo izjasniti i Vijeće ministara BiH, ali se smještaju migranata u vojne objekte protive vlasti Republike Srpske (RS), osporavajući tako nadležnost države u raspolaganju vojnom imovinom.
Vlasti RS-a prijete da će sve migrante koje zateknu na „svojoj“ teritoriji prebaciti u Federaciju BiH, iako se upravo preko teritorije manjeg bh. eniteta migranti kreću ka Zapadu. Kako je kontrola granice između BiH i Hrvatske, dakle BiH i EU pooštrena, migranti se uglavnom zadržavaju na sjeverozapadu BiH, na području Unsko-sanskog kantona. Prema podacima Službe za poslove sa strancima u BiH dnevno ulazi oko 100 migranata, a procjene su da bi u ovu zemlju uskoro moglo stići najmanje 50.000 migranata čije je krajnje odredište zapadna Evropa.
To su brojke koje daleko premašuju kapacitete i mogućnosti BiH za smještaj izbjeglica, odnosno migranata i njihovo zbrinjavanje.
Neki građani kažu da imaju problema sa migrantima, da su zabilježeni i prvi slučajevi pljački i fizičkih obračuna. Penzionirani doktor u blizini šatorskog naselja upozorava na mogućnost izbijanja zaraze, a kaže da u kampu „ima i droge”. „Pogledajte, već ima smeća, ostataka hrane… gdje se ovi ljudi kupaju? Danima su već tu. Ima dosta prigovora lokalnog stanovništva“, kaže.
Većina ipak smatra da migrantima treba pomoći i da se vlasti moraju aktivnije uključiti u rješavanje ovog problema. „Znate šta? Kad pogledam ovaj kamp i migrante gotovo bez ikakvih uslova za normalan život, pomislim da mi u stvari i nemamo vlast. Građani pomažu koliko mogu, a vlasti nema nigdje. I građani i ove izbjeglice su u ovom slučaju prepušteni sami sebi“, kaže Sarajka Adila Klančević.
