-Tako je dženaza prošla kraj lokala, a u čaršiji negdje pjeva pjesma. Ja otišo do Grebljače, vratio se, dolazi Hamdija Pozderac i kaže: „ Slušaj, Nasere, znam da si sa sela, ali imaš velike kulture. Pred svim kafićima muzika pjeva, a kod tebe se okreće janje a nigdje nikoga, gdje su ti gosti?“ Ja mu kažem da sam naredio da ih nema jer to nisu bili čaršijski gosti koji će ustati ispred dženaze nego iz Maglaja, Zvornika, Doboja, Rijeke, Karlovca, kršćana i nekršćana, ovih - onih, ne znam kakvih nema – iznosi interesantne detalje iz svog ugostiteljskog iskustva naš sagovornik
Intervju sačinila: Muhiba Burzić
Kao i druge struke i ugostiteljstvo je u Cazinu davno ukorijenjeno. Kakvi su i gdje bili njegovi počeci u našoj čaršiji otkriva nam naš sagovornik Muhamed Hadžić koji je ne samo među Cazinjanima poznatiji pod nadimkom Naser. Da je bio vrijedan i kvalitetan ugostiteljski radnik govori i činjenica da ga velik broj današnjih mladih ugostitelja cijeni i crpi njegove savjete. Iako je odavno penzionisan njegovi prijatelji ga nisu zaboravili pa se svakodnevno iskupljaju kod njega u Gečetima evocirajući uspomene iz prijašnjih vremena.
CAZIN.NET: - Spadate u red naših najstarijih i najiskusnijih ugostitelja, gdje ste sticali svoja prva ugostiteljska iskustva?
HADŽIĆ: -Učio sam raditi kroz rad, tada nije bilo škola. U Sarajevu je postojala škola i odabirao se po jedan -dva čovjeka, tako da su iz Cazina išli Mujaga Mureškić, zvani Malkan i Enver Merdanović, sjećam da je iz Krupe išao Sabit Kabiljagić. Drugi su se školovali uz rad, kroz seminare i kurseve, tek poslije su počele ugostiteljske škole u Banjoj Luci, Opatiji, Sarajevu, Zagrebu i Beogradu. Ovdje su nam držali seminare iz Karlovca pa je bilo vanrednih polaganja, jedni su išli u Bihać, drugi, među kojima i ja, polagali smo ovdje. Bio je jedan profesor kojeg su zvali Prtan i taj je u Bihaću najviše progonio. Svi smo dobili diplome tako da sam uz rad uspio završiti srednju stručnu školu. Prvo radno iskustvo sticao sam u Begovim Kafanama. Tamo je bila jedna kafana koja se zvala Narodna kafana, poslije su bili bifei. Onda sam došao u Cazin, prvo sam radio u Čitaonici, pa u Starom hotelu.
CAZIN.NET: Kojih je to godina bilo?
HADŽIĆ: - To je od 1962. pa nadalje.
CAZIN.NET: - Koliko je tada uopće bilo ugostiteljskih objekata u Cazinu?
HADŽIĆ: - Pa bilo je ovako: Begove Kafane, Križ, Čitaonica, Stari hotel .
CAZIN:NET:- Jesu li to bile samo kafane ili se moglo nešto i pojesti?
HADŽIĆ:- Kafane i bifei su bili odvojeni. Kod Bega je bila samo kafana, u Čitaonici u Cazinu je bila i ćevabdžinica i točilo se piće, a Koprivska kafana u čaršiji, tako je zvana, tu se samo točilo piće. Stari hotel je davao uslugu noćenja, točila su se alkoholna i bezalkoholna pića i imao je jedan mali restoran.
CAZIN.NET: - Vjerujem da je i tada kao i danas vladala određena konkurencija među ugostiteljima...
HADŽIĆ: - Bila je određena konkurencija, ali bili su i teški uslovi rada, nije bilo frižidera, mašina za mljevenje mesa, mašina za pranje veša. U Starom hotelu je bilo konačište i tamo se ručno prao veš, ložila se vatra pozadi hotela, onda bi se vješali kotlovi i taj bi se veš otkuho, izapro i onda bi jedna sobarica zvala nas momke da joj pomognemo ocijediti taj oprani veš. Bila je i pegla mahalica, pa ona popegla čaršafe, šlifere, ručnike i davalo se to čisto u sobe. Frižidera nije bilo, ledomata, kakvih automata za kafu kakvo li što...
CAZIN.NET: - Zovu Vas Naser i rijetko ko zna da Vam je zapravo ime Muhamed. Otkud taj nadimak?
HADŽIĆ: - Džemal Bijedić je dovodio Nasera sebi u Mostar. Tada sam ja bio mladić, zgodan, lijep. Iskupili se Sulejman Jušan koji je završio medresu i koji je radio u starateljstvu, pa Šefko Misaljević, Hasan Hadžipašić, Braco doktor, Sead Pozderac i kaže njima Jušan: „Vidite li vi našeg Muhameda, on je fini onaj Naser u Mostar što je dolazio!“ I ostalo Naser.
„U MALOM MJESTU NE RADI KAFANA, NEGO ONAJ KO JE U KAFANI“
CAZIN.NET: - Poslije Begovih Kafana ugostiteljski rad nastavljate i na drugim mjestima...
HADŽIĆ: - Poslije Begovih Kafana došao sam u Stari hotel, pa sam otišao na Srbljane, pa se vratio u Čitaonicu, pa onda u Klub, koji se nalazio tamo gdje sad sjedi načelnik općine. Tamo je bio lokal za određene građane i oni su ulazili sa članskim kartama. Klub je držao Malkan, a nakon njegove smrti to smo preuzeli mi. Na Srbljanima sam radio sedam – osam godina, pa onda došao u hotel Union. Išlo se prema potrebama. Postoji ona narodna izreka: „U malom mjesti ne radi kafana, nego onaj ko je u kafani.“ Možeš imati čovjeka da u lokalu ima sve, ali da to sve nema svoju draž. Njemu je teže nazvati:“ Dobro jutro ili Merhaba“, i najradije bi platio kafu da ne dolaziš.
CAZIN.NET: - I sami ste naveli nekoliko objekata u kojima ste „pekli“ zanat. Na kojim poslovima ste se okušali?
HADŽIĆ: - Što se tiče ugostiteljstva na svim sam poslovima radio. Nisam jedino čistio iako tada nije bilo čistačica koliko ih ima danas. Nije bilo vinas pločica, nije bilo keramike, bile su daske i pometeš, oribaš i premažeš prerađenim uljem, uglancaš ih.
KAHVA NA „KINESKI“ NAČIN
CAZIN.NET: - Kako se u ta vremena kuhala kafa?
HADŽIĆ: - Kafa se kuhala, mi smo to zvali na „kineski“ način. Pržila se ručno u šporetu u dolafima, pa je bila od drveta iskopana jedna stupa od metra i onda se željeznom štangom, ćuskijom - kako smo mi to zvali, sipala kafa dole, tukla, tukla i prosijavala i poslije se zalijevala. Nije bilo električnih šporeta nego se zalijevala na vatru. Bilo je šećera kocke i tada, bilo je limuna za čaj, ali nije bilo filter vrećica, pa se u jedno platno, kako smo mi to zvali farabant, stavljalo lipovog i drugih čajeva u veliki lonac vešni , to se otkuha pa zagrabiš kutljačom i sipaš u šolje.
CAZIN.NET: - Kolika je bila cijena jedne kahve?
HADŽIĆ: - Sjećam se jednog Vehbije Đulića koji je bio inspektor u SUP-u i on ti dođe u Stari hotel i kaže: „ Daj mi kafu!“ Dok pije kafu govori: „ Ovo nije normalno da je kafa i kila kruha ista cijena.“ Znači, otprilike kruh i kafa ili novine bili su iste cijene. Ugostiteljstvo je uvijek bilo uslovljeno stanjem u privredi, ako je u njoj stanje bolje odmah je bolje i u ugostiteljstvu, ako je lošije onda ništa bolje nije ni u ugostiteljstvu.
CAZIN.NET: - Kakva je bila ponuda, šta je bilo u jelovnicima?
HADŽIĆ: - Vremena su se do danas mijenjala. Tada su ipak gazde sjedale u restorane pa ručale, jeo se bosanski lonac, pečena teletina. U ta vremena u Starom hotelu Mustafa Rus pravio je baklavu, hurmašice, lonac se pravio u ćupovima za prave goste, pila su se dobra vina jer tada su gazde pile vino, a pivo se nije pilo u ta vremena. Pivo se najviše kod nas počelo piti odlaskom naših radnika vani. Kad su oni došli donijeli su naviku pijenja piva. Pila se rakija, bila je 32 blaga, 35 ljuta, toga sada nema nikako. Gazde i ugledni građani su pili vina. Poslije je došao brend pravljenja teletine i miješanih mesa. Počeli su se pomalo uvoditi frižideri, ledomati, automati za kafu, janjci su se počinjali peći na mašine, do tada su se pekli ručno na drvenim ražnjevima. Od tada se uvodi trend nabavljanja konobarica.
CAZIN.NET: - Kakvo je bilo radno vrijeme?
HADŽIĆ: - Radno vrijeme svih ugostitelja i trgovaca tada je bilo dan-dan, dan radi, dan slobodan. Znala je doći naredba zabrane točenja alkohola od 14 do 17 sati.
„RAMO, RAMO, DRUŽE MOJ“
CAZIN.NET: - Kakva se muzika slušala po kafanama i restoranima?
HADŽIĆ: - Obično se slušao sevdah. Dolazilo je i odlazilo pjevača sa harmonikom i gitarom na leđima. Nastajale su pjesme „Ramo, Ramo“, „Đul Zulejha“, „Navali se Šar-planina“, „Poleti ,golube, moj“. Organizirale su se zabave. Cazin je imao porodičnu Novu godinu i ona se slavila u današnjem Domu kulture. Tamo bismo donijeli stolove i stolice, pečene tuke jer tada nije bilo kokošiju, pa se donosilo janjetine, teletine, tamo se čekala Nova godina. I predsjednik općine bi čekao Novu godinu. Zaslužnim građanima bi se poklanjali satovi. Kad su se izgradile fabrike počela je reprezentacija, počelo se piti, trošiti, dolaziti iz raznih krajeva. Dolazili su stručnjaci sa drugim navikama, manirima. Recimo, dođe radnik iz Zagorja i on jede kupusa i makarona i pije vino, dođe Ličanin pa neće salatu da mu praviš sa uljem jer on jede zimske salate, paprike, krastavce, luk, ili ne voli od svježih mesa da mu se pravi ručak već voli suha mesa.
CAZIN.NET: - Koji je po Vama od tadašnjih objekata bio najpopularniji i koji je pružao najkvalitetniju uslugu?
HADŽIĆ: - Najbolje usluge su bile u hotelu Union, a jedno vrijeme Srbljani su bili Cazin u malom. Imalo je to mjesto neku privlačnost. Tu su odsjedali bosanski funkcioneri, Stanko Tomić, Avdo Humo, iz Srbije oni iz Crvene zastave, iz Sarajeva, iz Zagreba, iz Vinče, sa Željave najveći oficiri. Sead Pozderac je često organizirao sastanke ljekara, iako su tada bili teški uslovi. Tada je na Srbljanima jelo po 200 ljudi, a imali smo dva WC-a i dva frižidera. Znala su se spuštati dva helikoptera odjednom, kompletan tadašnji Centralni komitet je dolazio. Jelo se, pilo, družilo. Na mjestu tog objekta danas je Sedra.
CAZIN.NET: - Iskušali ste se i kao vlasnik jednog ugostiteljskog objekta...
HADŽIĆ: - Mene je rat zatekao kao privatnika. Bili su to drukčija vremena i zakon. Činjenica je da sad nema novaca. Tada je bilo novaca kao blata, ali je bio bezvrijedan. Danas kupiš piće i dok ga ne prodaš ne možeš kupiti drugo. Dakle, pet godina sam držao lokal. Znate, kad se god politika približi privredi i čim svako ne radi svoj posao ne valja. U to doba imali smo Društveno-političko vijeće, Vijeće radnih zajednica i još nekakva tri-četiri vijeća, ja sam bio tri-četiri puta vijećnik. Kada je trebalo donijeti neku odluku onda svako vijeće donosi odluku u svom kabinetu, tako se preglasavalo i donosile odluke, a cijene se nisu ovako donosile. Privredna komora je donosila cijene, pa onda zabrana rada poslije 22 sata i svašta još...
CAZIN.NET: - Mnogi Cazinjani će prepoznati da smo govorili o Hajduku kako se Vaš lokal i zvao. Zašto ste ga tako nazvali?
HADŽIĆ: - Kaže meni sin Ibrahima Horozovića da pošto je kod mene bilo puno navijača za Hajduk da se zove Hajduk i tako ostalo. Dolazilo je kod mene mnogo uglednih građana, prosvjete, gostiju iz Kladuše, Bihaća, Banje Luke, naprimjer, Ahmet Fetahagić, Momir Talić, najveći inspektori, oficiri, Mićo Carević, Hamdija Omanović, Hamdo Pozderac.
HAMDIJA POZDERAC - REDOVNI GOST
CAZIN.NET: - Ispričajte nam nešto zanimljivo iz Vašeg iskustva!
HADŽIĆ: - Svega je bilo. Umro Hasan Berber, borac, partizan, ide sahrana ispred bolnice, mi stavili peći janje,radnici Incela i Željezare dobili platu, puno dvorište radnika, pije se velika piva...Kažem ja konobaru i konobarici da ode na dženazu Hasanu Berberu i onda im kažem da će dženaza krenuti tada i tada i da čim dženaza krene naprave fajront tako da kad bude prolazila ispred lokala da nema nikoga, kazao sam im još da pometu i stave cvijeće. Tako je dženaza prošla kraj lokala, a u čaršiji negdje pjeva pjesma. Ja otišo do Grebljače, vratio se, dolazi Hamdija Pozderac i kaže: „ Slušaj, Nasere, znam da si sa sela, ali imaš velike kulture. Pred svim kafićima muzika pjeva, a kod tebe se okreće janje a nigdje nikoga, gdje su ti gosti?“ Ja mu kažem da sam naredio da ih nema jer to nisu bili čaršijski gosti koji će ustati ispred dženaze nego iz Maglaja, Zvornika, Doboja, Rijeke, Karlovca, kršćana i nekršćana, ovih - onih, ne znam kakvih nema. Njih su konobari stavili pozadi kuće. Hamdo došo sjeo na ivičnjak, a ovi čaršijski odmah dotrčali zovu ga: „ Hamdo, evo stolica!“ A, on im kaže da ga ostave da se sa mnom ispriča i tako je bilo gdje god sam radio, redovno mi je navraćao. Dolazili su Hamdija Omanović, Stanko Tomić, Izet Zubović, Redžo Terzić, Ismet Krupić čijih slika imam nekoliko. Išlo se svaki dan naprijed, privreda je napredovala, više se pilo. Recimo, Stari hotel je za dan znao prodati 50 litara rakije koliko se sad ne bi prodalo u cijelom kantonu, pilo se žestokih pića po četiri - pet kartona dnevno, a u kartonu je bilo po 12 flaša.
CAZIN.NET: - Postoji li iz ranijih vremena saradnika kojih se rado sjećate?
HADŽIĆ: - Postoji. Ima sad trenutno Enver Merdanov, Mujaga Džaferović, a moram reći da me mlađe kolege cijene i poštuju. Recimo, Ramiz Aličajić je danas jedan od uglednih ugostitelja, posjeti me svakih osam dana, Muhamed Izetov isto. Ja sam presijecao vrpcu kada se otvarao njegov motel Stovrela. Ado rahmetli je također bio dobar ugostitelj.
CAZIN.NET: - Kako ugostiteljstvo danas doživljavate?
HADŽIĆ: - Slabo je stanje u ugostiteljstvu. Ima higijena, postoje uslovi za rad, ali je nestašica novca. Ponude ima, ima svega za jesti i piti. Danas je lako biti ugostitelj ako imaš dobru lokaciju, na mjestu gdje je veliko parkiralište. Problem je urbanizacija gradova jer čovjek npr. napravi lokal, a ono se promijeni put i eto problema. Nema novca više ni od naših gastarbajtera jer oni kad dođu kući idu frizeru, zubaru, a fasungu dovoze u autima.
CAZIN.NET: - Kad ste posljednji put bili u nekom ugostiteljskom objektu?
HADŽIĆ: - Baš danas sam obišao gotovo svu čaršiju.
CAZIN.NET: - Kada se prođe pored Vaše kuće nikada niste sami, iz Vašeg magacina čuje se tiha muzika, a pokatkad mami i miris hrane...
HADŽIĆ: - Ma ja sam sam, nemam ženu. Napravim sebi jesti, obiđe me puno mojih prijatelja. Tako ubijam vrijeme da mi nije dosadno. Oni meni donesu jesti, onda odnesu od mene. U ovom magacinu ispod kuće sebi skuham kako ne bih prljao po kući. Uglavnom, nikad nisam sam. Imam penziju i dovoljno da pristojno živim. Ja sam čovjek zadovoljan sa životom, nemam nikakvih želja, ni za auto ni za politiku ni za nekakve biznise jer vidim da to sve pada ko kruške. Zdravlje me hvala Bogu dobro služi.
CAZIN.NET: - Šta biste poručili današnjim ugostiteljima?
HADŽIĆ: - Poručio bih im da što manje zapošljavaju radnika nacrno i da što više oni počnu raditi sa svojom familijom jer u ugostiteljstvu će samo izdržati onaj ko ima objekat na svome i svoju radnu snagu, naravno i ko ima dobru lokaciju.
CAZIN.NET: - U ime našeg portala zahvaljujem na razgovoru...