Jedno od značenja koje se ponavlja skoro na svakoj stranici Kur’ana, eksplicitno ili implicitno, jeste da je istina potpuno jasna, ali se ljudi od nje okreću zbog oholosti i poricanja. Zato Kur’an podstiće čovjeka da zastane pred samim sobom i izbija mu iz ruku adute i lažna opravdanja koja stalno smišlja.
To se najbolje očituje i pokazuje onda kada čovjek upadne u veliku nevolju, kada mu se učini da je u bezizlaznoj situaciji, kada se nađe na otvorenom i uzburkanom moru čiji valovi samo što ga ne udave, tada nestaje filozofije i filozofiranja, i svi argumenti padaju u vodu, srce se oslobađa svih izgovora i okreće se samo svemoćnom Stvoritelju. U tom teškom trenutku čovjek ne razmišlja ni o čemu drugom.
Možda je zato Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Neće ući u Džennet onaj u čijem srcu bude i trun oholosti.” (Muslim)
Imam el-Gazali je na briljantan i krajnje inspirativan način prokomentirao ovaj hadis, jer je imao dubok uvid u posljedice oholosti.
On je rekao: ”Oholost je postala zastor od Dženneta jer se upliće između čovjeka i cjelokupnog ahlaka ili morala vjernika, a taj ahlak su vrata Dženneta. Oholost i samoljublje zatvaraju sva ova vrata, jer ohol čovjek nije u stanju da želi vjerniku ono što želi sebi, nije u stanju da bude ponizan, što je kruna ahlaka bogobojaznih, nije u stanju da napusti mržnju, nije u stanju da ustraje u iskrenosti i istinoljubivosti, nije u stanju da potisne ljutnju i da se u srdžbi savlada, nije u stanju da napusti zavidnost, nije u stanju da dadne lijep savjet, niti da prihvati savjet, i nije siguran od ogovaranja i omalovažavanja drugih ljudi.
Ukratko, nema osobine lošeg ahlaka, a da ohol i samodopadljiv čovjek ne prisiljava sebe na takav ahlak da bi sačuvao svoj ponos, niti postoji lijep ahlak, a da on nije nesposoban za njega iz straha da ne izgubi ponos, zbog toga neće ući u Džennet onaj u čijem srcu bude i trun oholosti.”
U drugom hadisu navodi se zastrašujuće poređenje u vezi stanja onog ko je ohol i samodopadljiv. Naime, možemo komotno reći da je u tom hadisu naveden prizor strašnog masakra, a radi se o masakru koji su počinila dva gladna vuka nakon što su upali u stado ovaca. Pokušajte sebi vizualizirati tu sliku, jer je vizualizacija vrlo bitna. A zatim je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao da pohlepa i oholost mogu načiniti veću štetu vjeri od štete koju naprave dva gladna vuka kad upadnu među ovce.
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ”Dva gladna vuka poslata u stado ovaca neće napraviti štete tom stadu koliko čovjekova želja (pohlepa) za imetkom i ugledom mogu napraviti štete njegovoj vjeri.” (Ahmed i Et-Tirmizi)
Upravo je mubarek ramazan prilika da čovjek zastane pred samim sobom, da se preispita, da se vrati u okrilje Allahove upute, da se oslobodi oholosti, pohlepe i ostalih loših osobina, i da osjeti radost, sreću, istinsku slobodu i veličinu u pokornosti svome Stvoritelju.
Jer, ramazan je mjesec intenzivne duhovne obuke u kojem čovjek, usljed posta, osjeća glad i žeđ, u kojem se preporučuje noćno bdijenje radi ibadeta, u toku kojeg čovjek podiže svoje ruke u dovi i lije suze pokajnice, moleći Allaha, skrušeno i ponizno da mu oprosti grijehe.
U toku ramazana vjernik sluša kur’anske ajete o Allahovoj uzvišenosti, veličini i svemoći, koji preplavljuju njegovo srce i dušu, i duša mu zadrhti od toga. Zatim, sluša ajete o bezvrijednosti i ništavnosti dunjaluka, pa svijet postaje malen i beznačajan u njegovim očima i u njegovom srcu.
U kur’anskim kazivanjima o prijašnjim narodima jasno vidi stratišta faraona, bahatih i oholih silnika. Dakle, oni koji su gradili palate, klesali nastambe u brdima i ispunili dunjaluk zlatom i blagom, nestali su u olujnim vjetrovima ili u morskim talasima. I onda shvati koliko je čovjek slab i bespomoćan.
Ramazan je mjesec dubokog razmišljanja i intenzivnog ibadeta, iz kojeg duša izlazi čista, preporođena i ispunjenja bogobojaznošću. Jer, dok čita, uči ili sluša Kur’an u toku ramazana, čovjek shvati da je cjelokupna ljudska historija protekla u nekoliko redova, da su narodi koji su dugo živjeli i gradili na zemlji, postali samo puki događaji, a da su velika kraljevstva i imperije nestali i propali kao da nisu ni postojali.
Tada mu postane jasno da ni on nije ništa drugo do prolazna čestica u oblaku vremena i mala tačka u prostranstvu svemira, i da zapravo ne posjeduje ništa osim onoga sa čime će se susresti sa Uzvišenim Allahom na Sudnjem danu, a to su njegova djela.
Milostivi Allahu, primi naše ibadete i dobra djela u ramazanu, i pomozi nam da ostanemo ustrajni na Pravom putu i nakon ramazana.