Ljubav je kompleks više emocija vezanih uz osećaj snažne privrženosti i vezanosti. Riječ ljubav može se odnositi na različite osjećaje, stanja i stavove, u rasponu od generičkih zadovoljstava (“ja volim hranu”) do intenzivnih međuljudskih atrakcija (“volim svoju ženu”). Ljubav je najuzvišeniji ljudski osjećaj i određenu osobu čini boljim čovjekom i budi u njoj ono najljepše. Ona je nadmoćno stanje duha u kojem niko ne može da ti naudi, pozicija u kojoj ništa ne tražiš, ne očekuješ, jer sve već imaš i nosiš u sebi,prenosi minber.ba.
Čovjek u svome životu može imati različite vrste ljubavi, odnosno može voljeti različite osobe, pojave i stvari. O tome šta sve čovjek najviše voli u ovome životu, govori i Kur’an:
”Ljudima se čini lijepim ljubav prema ženama, sinovima, gomilama zlata i srebra, divnim konjima, stoki i usjevima. To su blagodati u životu na ovome svijetu, a najljepše mjesto povratka je u Allaha.” (Ali Imran, 14.)
Sva naša ljubav na ovome svijetu kreće se oko ovih stvari spomenutih u ajetu.
Ako malo razmislimo o ajetu, zapazit ćemo da postoje tri vrste ljubavi:
-ljubav prema drugom spolu (ženi ili muškarcu),
-ljubav prema imetku (materijalnim dobrima),
-ljubav prema Allahu i radi Allaha.
Ljubav prema ženi (drugom spolu)
Ovo je jedno od najaktuelnijih pitanja kada govorimo o ljubavi. Postavlja se pitanje: Da li islam dozvoljava ljubav između muškarca i žene prije braka? I ako dozvoljava, koje su granice te ljubavi?
Ljubav između muškarca i žene jeste jedna sasvim normalna i uobičajena stvar. Islam ne zabranjuje ovu vrstu ljubavi, ne proganja zaljubljene, niti ruši motive ljubavi. Naprotiv, zaljubljenost između muškarca i žene indirektno je potvrdio i odobrio i sam Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kada je, nakon što je upitan o dvoje zaljubljenih, rekao: “Za zaljubljene ne vidim ništa bolje od braka.”
Među islamskim učenjacima po pitanju zaljubljenosti imamo različite stavove. Jedni su osuđivali zaljubljenost i smatrali je pokuđenom. Oni su ljubav smatrali velikim iskušenjem koje čovjek ne može podnijeti i kontrolirati. Zaljubljenost su smatrali vrstom ludila i to u stihovima opjevavali.
“Kalu džuninte bi men tehvi, fekultu lehum el-išku ea’azamu mimma bil-medžanini, el-išku la jestefiku-ddehre sahibuhu, ve- innema jusre’ul-medžnunu fil hini.”
(Rekli su mi da sam lud zbog one koju volim,
ja im rekoh, da je zaljubljenost gora od zaluđenosti,
jer onaj ko je zaljubljen dugo vremena sebi ne dolazi,
a onaj koga ludilo napada,
ono ga samo neko vrijeme spopada.)
Drugi su opet hvalili ljubav i zaljubljenost, jer smatraju da ona bistri ljudski um, otklanja brigu i potištenost, podstiče na lijepo odijevanje, jača ambicije i plemenitu narav. To su i u stihovima opjevali:
“Ve ma ahbebtuha fuhšen, ve la kin-re’ejtu-l-hubbe aklaka-l-kirami.”
“Nisam je zbog razvrata zavolio, nego što smatram da je ljubav osobina časnih i plemenitih.”
Ljubav ima svoje granice
Ljubav, kao emocija, i unutar samog čovjeka ima određene prirodne granice. Ona nikako ne smije preći iz čovjeku prirođenog osjećaja ljubavi, naklonosti, privrženosti u osjećaj zanesenosti i zaluđenosti, koji čovjeka odvodi iz realnosti u idealiziranje i pretjerivanje. Takve ljubavi nikada nisu izraz stvarne emocionalne snage, nego one su upravo izraz slabosti pojedinca da se odupre maštanju, zamišljanju, idealiziranju i bježanju od stvarnosti. Svi smo barem jednom u životu čuli krilaticu “u ljubavi je sve dozvoljeno”, koja onako izgleda vrlo simpatično, ali nosi veoma opasnu poruku, tj. opravdava prelazak svih granica i rušenje principa, ma ko ih postavio. Ljubav se predstavlja kao visoko moralan čin, a u isto se vrijeme, kako bi se ona zadovoljila, dozvoljavaju najnemoralniji postupci, poput izdaje, prevare, laži i slično. Nažalost, ovaj je plemeniti osjećaj danas postao samo sredstvo putem kojeg se svima, a posebno omladini, na njima prihvatljiv način, nameće i podvaljuje nemoral, blud i razvrat svake vrste.
Tajna ljubavi
Ljubav prema suprotnom spolu u islamu nije obična zaljubljenost u vanjski izgled i ljepotu. To nije ”prva i istinska ljubav” koja dugo traje. I ženu prije svega treba voljeti radi njenih moralnih osobina i vrlina, jer to su prave vrijednosti koje garantiraju opstanak ljubavi i braka. Ovo nam je preporučio i Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kada je rekao:
“Ženu udaju četiri stvari: njeno porijeklo, njena ljepota, njen imetak i njena vjera. Uzmi onu sa vjerom, svako dobro ćeš imati.’’
Ovo su četiri elementa ljubavi i povodi sklapanja braka sa određenom osobom, međutim, osnovni i glavni element je vjera (moralne vrijednosti i vrline). Vjera za ostale četiri stvari je poput jedinice za tri nule, koje bez jedinice na početku nemaju nikakvu vrijednost.
Tjelesne ljepote i uživanja možemo se zasititi, dok nam vrline i pozitivne osobine kod drugih nikada neće postati dosadne i odvratne.
Tako ćevape volimo dok smo gladni, ali kada se dobro zasitimo ćevapa, ne možemo ih više ni zamisliti. Međutim, nikada se nećemo zasititi plemenitosti, dobrote, iskrenosti i poniznosti kod druge osobe.
“Duše su poput mobiliziranih vojnika. One koje imaju zajedničke osobine (interese), zbližavaju se, a one koje imaju suprotne osobine, udaljavaju se.”
Ljubav je međusobno sjedinjavanje duša zbog istih osobina koje posjeduju ili zbog naklonosti koju osjećaju jedna prema drugoj.
Svako za sebe traži ono što mu je slično i što ima osobine slične njegovim i u čijem će društvu biti miran i spokojan. Rezultat suprotnosti jeste međusobno izbjegavanje, a rezultat istovjetnosti je zbližavanje i spajanje.
Ljubav prema materijanim dobrima ovoga svijeta
Čovjeku je prirođeno da voli imetak, međutim, problem je kada ta ljubav pređe granice dozvoljenog, pa čovjek pretjerano zavoli imetak, tako da postane njime zaokupljen i njegov rob. Tome su ljudi i skloni, o čemu Kur’an govori:
“I bogatstvo pretjerano volite”.
Čovjek je sklon da pretjerano voli imetak.
Prirodno je da čovjek voli imetak, ali nije prirodno kada čovjek postane rob svoga imetka, dinara i dirhema:
“Zar ti misliš da ćeš biti čuvar onome koji je svoju strast za boga uzeo” (strastvena ljubav prema imetku).
Onaj u čijem je srcu nešto draže i veće od Allaha, on je to što voli i uzeo za svoga boga:
“Propao je rob dirhema i propao je rob dinara….”
“Reci: ‘Ako su vam očevi vaši, i sinovi vaši, i braća vaša, i žene vaše, i rod vaš, i imanja vaša koja ste stekli, i trgovačka roba za koju strahujete da neće prođe imati, i kuće vaše u kojima se prijatno osjećate – draži i miliji od Allaha i Njegova Poslanika i borbe na Allahovom putu, pa pričekajte dok Allah Svoju odluku ne donese. A Allah grješnicima neće ukazati na Pravi put.”’
Zašto je čovjek u ovom slučaju izložen Allahovoj srdžbi i prokletstvu? Zato što čovjek, kada se veže za ove stvari i kada postane njima preokupiran, postaje njihov rob i neminovno zaboravlja na Allaha i onaj svijet, a to je najveća propast.
