04 May

Potresna ispovijest samohranog oca: Patim se i borim, ali svoju djecu nikome ne dam!

Nije uvijek lako namisliti kako do pelena, hrane, drva, obuće i odjeće za troje male djece, kako do kirije da se plate kvadrati tuđe kuće u kojoj žive… Nije lako, jer kada mora na nadnicu, a ona je, pored dječijeg doplatka od 140 maraka, plaća bez koje se ne bi moglo, djecu ne može ostaviti samu.

Neko ih mora pričuvati, a i to košta, kaže nam Josip Komljenović (30), mještanin Ljubije kod Prijedora, koji je na sebe, nakon bračnog brodoloma, preuzeo teret staranja o jednogodišnjoj Dajani i četverogodišnjim blizancima Danijelu i Dejanu.

Djeca su ostala da žive sa mnom, a majka je otišla. Takav je bio dogovor i neka je, jer ih volim najviše na svijetu. Život bih sada ovog trena dao za njih, ali i meni je teško. Ljudi znaju da su djeca ostala sa mnom, imaju obzira i često me zovu na najam da nešto zaradim, a meni je glavni problem ko će mi djecu čuvati dok radim. I još ono crkavice što zaradim, kada se vratim s nadnice, prepolovim. Pola dam onome ko ih čuva, nerijetko i njihovoj rođenoj majci, a pola ostane meni. Patim se, radim, borim se, a na kraju ništa. Ali ih nikome ne dam, za njih živim – priča Josip.

Od muke, dok govori, povremeno i zaplače. Ne krije žuljevite ruke iz kojih ne ispušta svoju mezimicu. A ona tiha i mirna, s „igračkom“, velikom plavom štipaljkom, radoznalim pogledom prati svaki očev pokret. Braća su u sobi, u nekom svom malom svijetu, tek stidljivo svako malo provire u kuhinju u kojoj je na svakom ćošku vidljivo da tu nema ženske ruke. Malo pričaju, a za majku ne pitaju.

Josip s djecom ispred trošne kuće u kojoj stanuju, Foto: Avaz

Majka dođe, bude malo s njima i ode. Sramota me ljudi zbog ovog što mi se dešava, sramota me stalno moljakati za pomoć, a pomoć mi treba. Više nego ikad. Da svoju djecu izvedem na pravi put, da ostanu sa mnom. I Centar za socijalni rad zna za moj slučaj. Obilaze me često, pomognu koliko se može, ali bih volio da imam nešto svoje, barem neku mašinu kojom bih djeci i sebi od kuće zarađivao. I bio s njima, jer niko ih ne može čuvati bolje od mene – kaže Josip.

Na kraju iskreno priznaje da sam ne zna kako će, ako mu neko ne pruži ruku, dalje sa svojim mališanima…

 

(Izvor: Avaz.ba)

0 Comments

Facebook komentari

Povezane vijesti

Back to top