Majka ga rodila s glavom, lijepim bistrim očima, nogama, rukama, a sad... Gledam hrpu kostiju... Nigdje stopala, šaka, nigdje čela, usana, samo komad vilice, cjevanice, rebra... A, da vam je samo znati kako je lijep i stasit bio. U petnaestoj godini išikljao skoro metar i devedeset. Puče rat. Prvih dana ubiše mi muža Osmana. U onoj žalosti za ocem, kaže mi, "ja, mati, odoh u vojsku"...
Gdje ćeš, sine Razime, velim, pa neće te vojska htjeti, petnaest ti je godina. Mogu na stražu, kaže on meni. Ubrzo Srbi zauzeše Žuticu. Pređosmo Jadar i šumom, nekako, dođosmo do Srebrenice. Patili se, mučili k'o i svi ostali... Meni samo na pameti da mi kako Razim preživi, ali ne dade dušman - priča svoju tužnu sudbinu Rufejda Buhić iz sela Žutica kod Milića, sličnu hiljadama drugih pohranjenih u mezarju u Potočarima.
Jaka kao kamen
Rufejda će danas ukopati svog jedinca Razima. Sedamdeset i jedna joj je godina. Živi sama. Dvorište joj od glavnog asfaltnog puta razdvajaju krošnje visokih omorika, što je neprestano podsjeća na sretne dane majčinstva. Kad se, prije desetak godina, vratila u svoje selo i ugledala "svoje homore", mislila je, veli, da će joj srce pući.
- Vuklo me mojoj kući, avliji po kojoj je moje dijete hodalo. A kuća skroz devastirana. Spavala sam po šupama, ali nisam htjela nazad u Tuzlu. Kasnije sam je nekako obnovila. U koji god ćošak kuće zavirim, k'o da ugledam mog Razima... - priča Rufejda.
Svako malo njene riječi zaguše suze. Brzo se povrati. Jaka je, veli, kao stanac kamen. Teško joj je bilo svih ovih godina, ali kad su joj, prije mjesec, saopćili da su identificirali posmrtne ostatke njenog sina, tek tada je postala svjesna da ga je izgubila. I srušila se, veli, "popustio život".
- Noćima poslije toga ne mogu da spavam. Kad me, negdje pred zoru, san obuzme, meni pred očima moj Razim kad smo se ono opraštali u Srebrenici. Tri puta se vraćao da me izljubi... I sad mi, čini mi se, njegove ruke na ramenima stoje. Veli mi, idi, majko, s ostalim narodom, ja ću se izvući. Kako ću bez tebe, ja mu govorim, a on se ponovo vrati, zagrli me, kaže, samo ti idi sa ženama, ja ću se snaći. Tako i bi - on s kolonom, ja u Potočare...
Grobnica u Liplju
Razima Buhića, osamnaestogodišnjeg jedinca Rufejde i rahmetli Osmana Buhića, četnici su u julu 1995. godine zarobili u Konjević-Polju. U gomili zarobljenika što ih je srpska televizija tada prikazala, priča Rufejda, prepoznali su i njenog sina.
- Pričao mi je nakon rata Osman, koji je preživio strijeljanje na Brani crvenog mulja u Đulićima, da je vidio mog Razima kad su ga doveli na strijeljanje. Pitam jesu li ga tukli. On me gleda, veli, nemam ti šta kriti, jesu, sav je bio krvav kad su ga doveli. Osman mi to govori, a ja u sebi mislim, možda i nije tako bilo, možda mu se to prividjelo... Ovo malo koščica što mi je od Razima ostalo pronađeno je u grobnici u Liplju - govori nam Rufejda.
Njenog sina jedinca danas će u mezar spustiti Razimov daidža i nekoliko rođaka koji su 1995. godine uspjeli izbjeći njegovu sudbinu.
Majčinska bol
Rufejda će, kazala nam je, mogne li životom i dalje, svakog 11. u mjesecu odlaziti na proteste u Tuzlu.
Mora, veli, da više nikad nijednu majku bol ne ujede za srce kao što je nju ujeo.
Neka me niko za život ne pita
- Kad sam prvi put došla na glasanje u Žuticu, poznade me Razimova učiteljica Milijana. Priđe mi, pita me kako sam. Sliježem ramenima, šta da joj kažem. Ima, veli, školsku fotografiju na kojoj je i Razim, pa da mi je da. Srce mi se zatrese, umalo se ne sruših kad vidjeh svoje dijete iz vremena kad ni sanjali nismo šta će biti. Kasnije, izvukao mi fotograf njegov portret, pa ga svaki dan gledam i nagledati ga se ne mogu.
Ko god me upita, kako živiš, Rufejda, ne mogu mu objasniti kako. Eto, živim. Nekad sam živjela za dan u kome ću odškolovati i oženiti svog sina, pa onda 17 godina živjela da saznam šta je s njega bilo, da mu kosti pronađem, da mu dženazu obavim i tevhid proučim... A od danas, neka me više niko za život ne pita - govori Rufejda.
dnevniavaz.ba