Vratila se. Doma. Doma? U njen sarajevski dom provalio je član pitaj boga koga od onih njihovih “entiteta” i ne pada mu na kraj pameti da izađe. Jadranka je teško bolesna, u kolicima, trenutno se oporavlja u Banjaluci i vjerojatno čeka da joj se netko smiluje, da krov nad glavom i penzijicu.
Piše: Vedrana RUDAN (rudan.info)
Nisam pratila protekle izbore ali su oni pratili mene. Na svakom su koraku sa zidova u mene gledale njuške koje su mi obećavale bolje sutra. Vjerojatno su bile i na svim ekranima ali ja ne gledam teve. Uključila sam se u život kad je istekao Veliki Dan misleći da je najgore iza nas. Nije.
Već na startu pobjednici se međusobno kolju tko će u kojem resoru krasti. Ljudi koji su se u našim životima dokazali kao lopovi, varalice, drumske ubojice, alkosi, skidaju sa lica osmijeh, izvlače očnjake i pripremaju se kako će nam odrati ono malo kože što nam je još ostalo, ako nam je ostalo.
Čovjeku jedino preostaje čitati knjige i slušati glazbu. Glazbu? Nešto umirujuće, nešto za dušu, nešto u što bismo se mogli ušuškati i na minutu ili dvije ili tri zaboraviti gdje i kako živimo. Moj komadić sreće zove se Jadranka Stojaković. Pjesnikinja, pjevačica, muzičarka, Umjetnica.
Godinama je živjela u Japanu, nedavno sam čula da se vratila u Sarajevo. Pred godinu dana slušala sam je na Trsatu. Bio je mrak, na svakom je stolu gorjela svijeća, otvoreno nebo puno zvijezda i Jadranka. Svi smo s njom pjevali, plakali za nekim umrlim ljubavima i povjerovali da još ima nade za nas.
Vratila se. Doma. Doma? U njen sarajevski dom provalio je član pitaj boga koga od onih njihovih “entiteta” i ne pada mu na kraj pameti da izađe. Jadranka je teško bolesna, u kolicima, trenutno se oporavlja u Banjaluci i vjerojatno čeka da joj se netko smiluje, da krov nad glavom i penzijicu.
Tko? Država Bosna i Hercegovina? Da i postoji sigurno joj život Umjetnice ne bi bio prioritet. Političari ne slušaju glazbu, ne čitaju knjige, ne gledaju slike, ne odlaze na koncerte osim ako nisu u blizini kamere. Političari su vlasnici naših života ali ne znaju kako mi živimo i što nam je u životu bitno.
Oni svijetom bauljaju potpuno slijepi obuzeti lovom na moć i lovu. Mi obični ljudi samo smo krvave stepenice preko kojih gaze prema svojim zvijezdama. Što oni znaju o ljubavi? Zato sam sigurna da Jadranka Stojaković neće dobiti svoj kut u kome bi u kolicima mogla pjevati i skladati, prebirati po gitari i puhati u usnu harmoniku.
Zna li itko od nas koji smo živjeli u Jugoslaviji ime nekog od onih iz onog Predsjedništva koji su pred trideset godina, dok je nama pjevala Jadranka Stojaković, naše vratove držali u svojim šapama? Za pet ili šest godina svi će zaboraviti na Dodika, jedino mi on pada na pamet, imena ostalih političara iz meni danas daleke zemlje ne znam.
A za dvadeset godina, ako svijeta bude bilo, trenutačne moćnike sa naših prostora neće pamtiti ni vlastiti unuci. Ali će negdje uz more ili pokraj rijeke pjevušiti zajedno sa Jadrankom Stojaković. I činit će im se, kao što se nama uz nju čini danas, da je svijet mnogo bolje mjesto nego što to zaista jest.