Kad Krajišnici brane Savudriju i Piran

Home

Kad Krajišnici brane Savudriju i Piran


Gledatelji u čitavom regionu su saosjećali sa mladim bosanskim ribarom koji se ni kriv ni dužan našao usred tenzija i na pragu konflikta

Dok je Bahrudin u Savudrijskoj vali davao izjavu regionalnoj televiziji, Sejo, Eso i ja smo bili u torpednom čamcu usred Piranskog zaljeva i čekali dalji razvoj događaj

„Ma otkud znam... Koliko ja kužim to, ovi kao hoće da pecaju... a mi im kao ne damo“, rekao je hrvatski ribar Bahrudin novinarima i dodao:

„Ustvari mi samo hoćemo da se vratimo živi u marinu, ništa više.“

Gledatelji u čitavom regionu su saosjećali sa mladim bosanskim ribarom koji se ni kriv ni dužan našao usred tenzija i na pragu konflikta u nekom zavlačku Jadrana koji je on nazivao Savudrijskom valom dok je za nas sa druge strane to bio Piranski zaljev.

Tako su ga zvali i naši djedovi i očevi, za razliku od onih koji su im tu u Sloveniji nudili nisko plaćene poslove.

Ovi drugi su ga zvali „Piranski zaliv“ i bezbeli da su bili u pravu jer su ga tako zvali i njihovi očevi, djedovi i pradjedovi u vremena kad su očevi, djedovi i pradjedovi naših očeva i djedova bili krajiški vojnici u borbi protiv stranih carstava ili krajiški seljaci u borbi protiv domaćih suša, poplava i međeda.

U mornarici, a ne zna plivati

Uglavnom, dok je Bahrudin u Savudrijskoj vali davao onu izjavu regionalnoj televiziji, Sejo, Eso i ja smo bili u torpednom čamcu usred Piranskog zaljeva i čekali dalji razvoj događaja. Torpedni čamac slovenske vojske Primož Ulaga nije bio naročito sigurno plovilo i to se pogotovo nije sviđalo Seji koji – iako je bio iz mjesta u bužimskoj općini koje se zove Elkasova Rijeka i ima rijeku u nazivu – nikad nije naučio plivati.

„Otkud u mornarici a ne znaš plivati, dragi Sejo“, pitao sam ga odmah nakon što smo isplovili iz baze u Ankaranu.

Taj Ankaran, ili kako ga Talijani nazivaju Ancarano je mjesto u Koparskom zaljevu i sjedište je najmlađe općine u Sloveniji. Osim toga, sjedište je i 430. mornaričkog diviziona vojske Slovenije u čijem smo se sastavu našli nas trojica.

Eso je došao prvi, još prije desetak godina kada je 430. mornaričkom divizionu vojske Slovenije zatrebao šesti igrač za prijavu na malonogometni turnir na vojnim športnim igrama. Tada je Ministarstvo za obrambo posebnim ukazom dopustilo da se divizion pojača, a Eso, demobilizirani borac 502. brigade Petog korpusa ARBiH, nekadašnji osvajač malonogometnog novogodišnjeg turnira u Bihaću i višestruki učesnik zagrebačke „Kutije šibica“, se činio kao savršen izbor.

Osim toga, imao je jedno od onih tipičnih krajiških bošnjačkih prezimena što je Slovencima po automatizmu dokaz da znaš ratovati i igrati lopte. Nije to bez razloga imamo li u vidu da im roster reprezentacije izgleda kao telefonski imenik Unsko-sanskog kantona: Dedić, Ljubijankić, Handanović, Fileković, Džanić...

Sejo i ja smo se divizionu priključili nedavno, nakon što je na Biro zapošljavanja Unsko-sanskog kantona došao dopis od slovenskog Ministarstva za obrambo u kojem se traže radnici sa iskustvom u ratovanju i igranju lopte. Ja nisam imao ni jedno ni drugo s obzirom da sam bio previše mlad za rat a previše lijen za treniranje ikakvog sporta.

Patriotske pjesme

Ipak sam se prijavio sve kontajući da do izbijanja rata između Slovenije i Hrvatske neće doći, kao i da u slučaju izbijanja kakvog malonogometnog turnira vazda mogu stati na gol ili isfolirati povredu koljena.

„Sredio mi jedan rođak papir da znam plivati i ja predao na biro. Nisam ni znao da će mi trebati“, iskreno mi je odgovorio Sejo na ono pitanje dok smo se ljuljuškali na talasima Jadranskoga mora usred Piranskog zaljeva i pjevali tradicionalnu pjesmu Krajišnika u mornarici Slovenije: „Kolika je Savudrijska vala...“.

Šta ćete, pjesme našeg diviziona su imale malo više elemenata lirike od epskih napjeva Krajišnika u slovenskoj pješadiji: „Oj, Gorico i Brdo kod Kranja, braniće te iz Cazina raja“ ili artiljeriji: „Maribore, ko udari na te, s Pohorja će pucati granate“. A i pjesmom smo šprdali Hrvate i njihov izraz Savudrijska vala. Nije baš neki humor, ali slovenska je vojska – čija vojska toga i humor.

Uglavnom, tako smo se Sejo, Eso i ja našli u odorama slovenske mornarice braneći Piranski zaljev od onih onamo iz Savudrijske vale. Ja sam mislio da je taj zaljev/vala neka ozbiljna voda, ali se ispostavilo da ganc taj zaljev ima površinu od 19 km2 i da se Slovenci i Hrvati tu spore oko nekog koridora veličine Zikrijinih dolova. Može bit' da ima malo manje, ali nije veće od Zikrijinih dolova, nema šanse.

Eso se zeza, veli da je najgore Srbiji u ovom konfliktu između Slovenije i Hrvatske. Mi se čudimo kakve veze sad ima Srbija a Eso će:

„Pa baš to – puno Gorenje bijele tehnike, a njihovih paravojski nigdje u priči.“

Budala je Eso, ali ne može se čovjek pametnoj nasmijati, pa jel'... A šta ćeš, smijeh pomaže da se malo odagna ta napetost, nije čovjeku jednostavno na mrtvoj straži u gluha doba noći na zemlj... moru za koje ne znaš je li prijateljsko ili neprijateljsko.

Seji je najgore i on je, ustvari, jedini tu propisno prestrašen. Kontinentalac čovjek, veli da ga je više strah onih hobotnica, meduza i štuka pod nama nego hrvatske topovnjače Bratoljub Klaić pred nama. Nisam imao srca da mu kažem kako je štuka slatkovodna riba i kako je zasigurno nema pod nama, misliće da ga zafrkavam. A možda bi mu i lakše bilo...

Galama Talijanke i zvuci kartanja

Tišinu je kvario ton sa televizora kojeg smo skopčali na akumulator čamca. Čuo se još samo zvuk zujanja frižidera sa sladoledom na obali u Portorožu i kako neka Talijanka u Trstu viče na muža zbog nekakvih čarapa na podu. I čulo se kako posada hrvatskog brodića igra briškulu, zvuci karata kako paraju zrak i padaju na stol su odjekivali u januarskoj noći.

Sve se čuje, tijesan taj zaljev i sve je to tu nagurano. I TV-signal smo sa kopna hvatali običnom DVB-T antenom, slika k'o mlijeko. Gledali smo zabrinutog Bahrudina kako samo želi da se živ vrati u marinu i suosjećali s njim...

„A i ovi Hrvati, sa svakim živim zakuhali“, progovori Eso.

„Jah…“, othuknu Sejo.

„Kako misliš“, pitam.

„Pa lako... Ne mogu sa Mađarima, ne mogu sa Srbima, ne mogu sa nama...“

„S kim nama?“, prekidoh ga.

„Šta s kim nama?“, brecnu se Sejo.

„Jel' nas računaš kao Bosance ili kao Slovence?“, pitam ga.

„Računaj nas duplo, radi šta hoćeš.“

Ne znam pozadinu hrvatsko-mađarskih tenzija, ali mislim da je to bilo nešto oko one privatizacije naftne industrije, nešto INA-MOL, ovo-ono...

Sejino rješenje

Napetosti na relaciji Zagreb – Beograd su odavno stvar folklora i zadovoljavanja unutrašnjopolitičkih potreba političara i stranaka u Hrvatskoj i Srbiji i niko ih ne shvata ozbiljno... Ali ovo u ovom zaljevu je ozbiljna stvar. Tu su oba čamca slovenske mornarice a ako stvar postane ozbiljna Hrvati bi mogli aktivirati svih pet raketnih brodica -  ne samo one tri od kojih je jedna još iz najboljih dana Jugoslovenske ratne mornarice nego i one dvije koje su dobili u kusur od Finaca kad su kupovali ona borbena vozila Patria.

„Ovamo ne daju nama, odnosno Slovencima da pecamo i izlazimo na otvoreno more a dole ne daju nama, odnosno Bosancima da plovimo i izlazimo na otvoreno more“, reče Eso.

„Jah. Ne daju nam ni tamo ni ovamo“, složi se Sejo a onaj frižider u Portorožu kao da zazuja jače. Talijanka se ili zasitila dernjave ili joj je čovjek sklonio te sporne čarape.

„Šta ne daju?“, uključim se i ja.

„Pa ovamo nam ne daju Sloveniji par kilometara koridora da iziđemo na otvoreno more, a dole hoće da prave onaj Pelješki most, da nam zagrade ulaz u Neum i odsjeku nas od otvorenog mora“, Eso je već vidno uzrujan.

„Mislim da se tu rješenje nazire samo od sebe, samo ne znam bil' na to pristali Hrvati...“, zagonetno će Sejo.

„Svaka je opcija bolja od rata i tenzija, jašta će nego pristati“, rekoh.

„Nek Slovencima u Piranskom zaljevu naprave Pelješki most do otvorenog mora i mirna Bosna“

Tačno mi se bilo žao probuditi.

 

(Izvor: Al Jazeera)

Objavio: Čet, 11/01/2018 - 07:37

Facebook komentari

Povezane vijesti

Back to top