(Ne)kultura života u stambenim zgradama: Jeste li znali da s balkona zgrade ne možete ništa istresati?

Pitanje iz naslova bi bilo ironično, pa i apsurdno kada svakodnevno ne bismo bili svjedoci ovakvih i gorih pojava. Nažalost, nije rijetkost vidjeti ili doživjeti scene koje su potpuno neprikladne i koje ne ostavljaju dojam urbane sredine čiji građani znaju za red i pokazuju ga svojim ponašanjem. Naravno, izuzeci postoje.

Stvari koje bismo svi trebali znati

Da li znate da se u svakoj stambenoj zgradi mora poštovati kućni red, pa i ne upotrebljavati glasne kućne uređaje (usisivač i sl.) u vremenu od 22 do 8 sati ujutro? Znate li da je zabranjeno i izvođenje građevinskih radova u vrijeme popodnevnog odmora? Jeste li svjesni da stubište stambene zgrade nije ulica već zajednički životni prostor? A zar se u zajedničkom životnom prostoru vode glasni razgovori i ostavljaju otpaci?

Pozdravljate li sve ljude s kojima se mimoilazite na stubištu, bez obzira poznajete li se ili ne? Ne? Pa, jedno od pravila bontona nalaže vam da se pozdravljate.

Da li vam je poznato da, bez saglasnosti ostalih stanara, ne možete držati u stanu više kućnih ljubimaca niti možete organizirati proslavu, kao ni glasno slušati muziku?

Životom u stambenoj zgradi pristali ste na suživot sa većim ili manjim brojem sustanara za koji morate posjedovati i određen nivo kulture, poznavanja bontona, ali i visok stepen tolerancije. To što ste postali vlasnik stana u određenoj zgradi nikako vam ne daje prava kakva bi ste imali u vlastitoj kući i njenom dvorištu. Isto se odnosi i na podstanare u zgradama.

U zgradi se ništa ne istresa niti vješa preko ograde terase

Sve je veći broj stambenih zgrada na našem području, a s njima i sve više pojava koje nikako ne spadaju u okvire kulturnog življenja i kvalitetnog suživota. Neki greške čine iz potpunog neznanja. Neki, nažalost, iz potpune bahatosti i u odsustvu elementarne kulture.

Ne, ne možete preko balkonske ograde objesiti ćebad, tepihe i posteljinu. Jedino ružnije od toga vidjeti u gradu je istresanje istih predmeta preko ograde.

Ne želite smeće držati u stanu, ali vam se ne ide do kontejnera pa ga ostavljate ispred vrata na sat ili duže? Sušite veš na stubištum odnosno zajedničkom životnom prostoru svih stanara? Da li je to stvarno ispravno?

Stubište u zgradi nije ulica već zajednički dio velike kuće u kojoj ste jedan od stanara. Zajedničke prostore i uređaje, poput stubišta, glavnog ulaza, rasvjete i sl. svi su stanari dužni održavati, bez obzira na redovno održavanje koje plaćate.

Upoznajte se s kućnim redom

Osnovni kućni red za život u stambenoj zgradi je isti u cijelom svijetu i trebao bi biti istaknut u glavnom ulazu, ali se isti može pronaći kod svakog upravitelja zgrade ili na sveznajućem Google-u. Kada živite u gradu, vaš balkon, vaš način parkiranja, odlaganja smeća, kao i stubište, su na uvidu svima i govore puno o vama.

Suživot često ni sa najbližim članovima porodice nije lagan, a pod krovom stambene zgrade isti vam nalaže još veću toleranciju jer sukobljavanja i prekidi svih odnosa u zgradi vam neće donijeti nikakav napredak. Dogovor, tolerancija i kulturno ophođenje su jedini pravi izbor. Odabrali ste život u zgradi, a s njime ste svojevoljno odabrali i svoje komšije. Međusobno poštovanje i razgovor u kojem se ne drže lekcije i kritike svima drugima mogu biti prvi i ogroman korak ka podizanju nivoa kulture življenja, od kojeg svi na kraju imaju samo korist. 

Do kada ćemo pričati kako je to na uređenom zapadu sve ljepše i bolje?

Kao što ulice i javne površine grada podjednako govore o svim njegovim stanovnicima, tako i slika jedne zgrade govori podjednako o svim ljudima koji žive u njoj.

Želimo li ugodnije i ljepše živjeti i pri tom ostaviti lijep dojam o sebi kao pojedincima, stanarima, građanima, za početak moramo sami napraviti prve i lične korake. Informisati se o pravilima kućnog reda, bontonu i komunalnim odlukama. Pridržavati se istih i navoditi druge da ih se pridržavaju, pa makar to bilo i prijavama komunalnim ili nadležnim inspekcijama.

Jer, do kada se mislimo diviti uređenom zapadu, a vlastite životne prostore svoditi na najnižu razinu svaljujući sve uvijek na nekog drugog? Naše kuće, dvorišta, zgrade i stubišta govore samo o nama i našoj vlastitoj svijesti, kulturi i savjesti. Do nas je.