fbpx Ni moja, ni tvoja, ni njegova

Ni moja, ni tvoja, ni njegova

Home

Ni moja, ni tvoja, ni njegova

Znam ljude koji su godine i godine posvetili odgajanju mladih. Znam jedan debatni program i ljude okupljene oko tog programa. Znam ljude koji su vjerovali tom odgajanju za ljubav, poštovanje, uvažavanje drugih i drugačijih, za razumijevanje različitosti.


Proveli su godine putujući ovom lijepom i umornom zemljom otvarajući vrata gradova za neku mladost koja prije nije kročila kroz ta vrata. Znam da su neki od njih pri svakom susretu s mladima govorili da je BiH jedan veliki šareni cvijet na kojem svaka latica mora imati svoje mjesto i da će samo tako cvijet biti lijep, dugo trajati i ne biti ranjen.

BiH po mjeri svih koji u njoj žive

Neki su vjerovali u njihove riječi, drugi nisu, treći su pomišljali da se iza toga nešto krije. Prvi su s njima krenuli na putovanje, drugi su im zatvarali vrata, a treći se čudili.

Možda su ovi posljednji bili ponajviše u pravu. A iza svega se krila ideja o stvaranju BiH po mjeri svih koji u njoj žive. BiH po onoj mjeri po kojoj je i trebala biti skrojena: tako da njeni narodi žive ne u sebe zatvoreni nego okrenuti jedni prema drugima. Nikako drugačije.

Nije to bio jednostavan put odgoja, jer su strah i nepovjerenje bili stalni pratitelji na tom putu. No, ovi ljudi nisu odustajali. Pa kad su prva djeca iz Bijeljine dalekih devedesetih trebala doći u Sarajevo na debatno druženje, jedna odgajateljica je, razgovarajući telefonom sa zabrinutim roditeljima, mnogo puta ponovila da svojom čašću i obrazom jamči za tu djecu.

Jamčila je to roditeljima i Rada, pedagoginja koja je trebala doći s djecom. I roditelji su im povjerovali. Djeca su krenula na put, bila na debatnom druženju i na odlasku plakali što se rastaju od svojih vršnjaka. I tako je to trajalo kroz godine. Uvjeravala je odgajateljica roditelje iz Sarajeva da će mladima biti lijepo kod vršnjaka na Palama, jer će se njihova domaćica, profesorica Branka, od srca brinuti za njih. I bilo je.

Mladost sarajevske medrese sa svojim odgajateljem Mirzetom bila je kod svojih vršnjaka na Palama, sretni se vratili i ubrzo poslije toga ugostili njih u svojoj školi. Isto je bilo i kada je Emilija bila domaćica u svom Katoličkom školskom centru, a Azra, Snežana, Darian, Alma i drugi došli na druženje sa svojim učenicima. I tako kroz godine mostovi su nicali, mladi se upoznavali i družili.

Različitost predstavlja biće BiH

A onda su se opet pojavili oni koji ne vjeruju da samo različitost može trajati. Da upravo različitost, koja ne mora uvijek biti po našoj volji, predstavlja biće BiH. Počeli su i ružne riječi govoriti i polako trgati latice cvijeta. Počeli su sumnjati u druge baš kao na početku priče. Bacili su sjenku tmurnog oblaka na cvijet. Zašto? Jer nisu htjeli vidjeti druge. U danima kad se sjećanje na daleku 1943. oživi, niko nema pravo sakriti da je zemlja ta i hrvatska i srpska i bošnjačka. Nije samo bošnjačka. Nije samo hrvatska.

Nije samo srpska.

Sve tri latice cvijeta moraju biti svaka na svom mjestu i sa dovoljno sunca.

I nisu odgajatelji pogriješili što su učili da se poštuje drugo i drugačije, što su učili da se ljubav ničim zamijeniti ne smije, da poštovanje nije slabost nego vrlina, da se riječju koja se čuje vrata otvaraju i da nisu „oni nama“ neprijatelji.

Neprijatelj čuči u nama, baš kao u staroj indijanskoj priči koja kaže da je unutar svakog od nas sukob, poput borbe dva vuka. Jedan vuk predstavlja zlo, bijes, zavist, pohlepu, ljutnju, mržnju, a drugi radost, mir, ljubav, nadu, srdačnost, suosjećajnost.

A koji će pobijediti? Onaj kojeg hranimo. 

Neprijatelj čuči u nama, baš kao u staroj indijanskoj priči koja kaže da je unutar svakog od nas sukob, poput borbe dva vuka!

Topic
Objavio: Ned, 25/11/2018 - 07:56

Facebook komentari

Povezane vijesti

Back to top