Bosna i Hercegovina danas vodi tihu, ali veoma važnu bitku, bitku protiv zaborava i čuvanja historije.
Generacije koje su preživjele agresiju na Bosnu i Hercegovinu nose lična sjećanja, slike granata, sirena, podruma, rastanaka i gubitaka. Međutim, djeca i mladi rođeni nakon rata nemaju vlastito iskustvo tog vremena. Njihovo razumijevanje historije zavisi od onoga što vide, što čuju i nauče kroz porodicu, školu i društvo. Upravo zato se nameće pitanje: po čemu nove generacije danas pamte važne datume iz vremena agresije na Bosnu i Hercegovinu?
Za veliki broj mladih, obilježavanja su svedena na formalne protokole, nekoliko govora, polaganje cvijeća, fotografije za medije i kratke objave na društvenim mrežama.
Emocija često postoji kod pojedinaca, ali sistemskog pristupa koji bi mladima približio značaj tih datuma nema dovoljno. Problem nije u tome što mladi “ne žele da znaju”. Problem je što im se često ne nudi način da razumiju.
Historija se ne može čuvati samo protokolarnim ceremonijama i političkim govorima. Ako djeca ne znaju zašto je određeni datum važan, ko su bili ljudi koji su branili gradove, mahale i sela, kako su obični građani preživljavali opsade i šta je značila borba za opstanak države, onda obilježavanja vremenom postaju samo kalendarska obaveza.
Posebno zabrinjava činjenica da se mnogi važni događaji obilježavaju gotovo rutinski, često u terminima kada većina građana radi, kaka su učenici u školama, a mladi nemaju priliku aktivno učestvovati ili zaziru iz nekog razloga od svega toga. Nerijetko se sve svede na uzak krug ljudi, na predstavnike institucija, boračkih organizacija i nekoliko entuzijasta koji godinama pokušavaju održati kulturu sjećanja.
I upravo ti entuzijasti često nose najveći teret. Mnoga obilježavanja danas opstaju zahvaljujući ljudima koji osjećaju moralnu obavezu da sačuvaju istinu o vremenu agresije. Bez njih bi brojni datumi vjerovatno prošli gotovo neprimijećeno. To otvara ozbiljno pitanje: da li je kultura sjećanja postala dio stvarne društvene strategije ili samo stavka u godišnjem planu pojedinih organizacija? Jer masovnost se ne pravi samo pozivima građanima da dođu. Ona se gradi kroz obrazovanje, dokumentarne sadržaje, javne tribine, razgovore sa svjedocima vremena, školske projekte i uključivanje mladih u organizaciju samih događaja.
Djeca danas pamte ono što im je približeno jezikom koji razumiju. Ako se važni datumi obilježavaju bez emocije, bez sadržaja i bez pokušaja da se mladima objasni širi kontekst, onda postoji opasnost da sjećanje ostane zarobljeno samo među onima koji su rat preživjeli.
A vrijeme neumoljivo prolazi.
Zato pitanje kulture sjećanja nije samo pitanje prošlosti. To je pitanje budućnosti države. Narod koji ne uspije prenijeti istinu novim generacijama rizikuje da mu historiju jednog dana tumače drugi.
Obilježavanje važnih datuma ne bi smjelo biti formalnost niti protokol radi protokola. To bi trebao biti trenutak u kojem društvo pokazuje da razumije cijenu opstanka Bosne i Hercegovine i da želi da tu svijest prenese onima koji dolaze.
Izvor: Cazin.net
FOTO: Ilustracija
