Priče prof. Halida Bajrića: "Francuzi"

Na vratima su ostavili vidljive tragove krvi. Ne dirajući ništa otišao sam do policijske stanice da ih izvjestim o provali.

UVOD

Kažu da ljudi u starosti žive od uspomena iz mladosti. Kada sam bio mlađi volio sam putovati. Bivšu zajedničku domovinu Jugoslaviju sam proputovao uzduž i poprijeko, od Maribora u Sloveniji do Strumice u Makedoniji, od Subotice u Srbiji do Herceg Novog u Crnoj Gori. Boravio sam gotovo u svim većim primorskim mjestima od Igala do Kopra. Onda je bilo atraktivno putovati u Trst u šoping pa kolektivno putovanje preko Padove i Bolonje do Venecije. Nekoliko godina sam porodično ljetovao u Mađarskoj. Napravili smo turističku turneju po istočnoevropskim zemljama (Čehoslovačka, DDR, Poljska, Mađarska). Za vrijeme devetogodišnjeg boravka i rada u Saveznoj Republici Njemačkoj putovao sam prema zapadu i „dosegao“ do Španije, Francuske i Holandije. U nekim zemljama sam bio više puta. Boraveći i putujući doživio sam neke interesantne doživljaje, a neke sam čuo od naših zemljaka koji su puno prije mene tamo stigli. Sad kad imam vremena i volje odlučio sam neke prenijeti na papir cijeneći da će ih ljubitelji pisane riječi rado pročitati, a iz njih i nešto naučiti. Ima ih oko tridesetak, a nazvao sam ih „Priče iz tuđine“.

 

Francuzi

 

Iz ranije stečenog iskustva znao sam da u dane vikenda teško mogu naći slobodno parkirno mjesto za auto u mojoj ulici iako sam imao stanovničku parkirnu dozvolu ( Filingen, Njemačka). Zato sam dolazeći sa druge smjene obavezno parkirao na velikom otvorenom parkiralištu van gradskih zidina nekih 400-500 metara udaljenim od moga stana. Tako sam uradio i ove subote. Kada sam sutradan poslije podne došao kod auta primijetio sam da je provaljeno. Bilo je razbijeno leptir staklo na lijevim zadnjim vratima, onda ona otvorena, pa prednja lijeva. Meta provalnika je bio radiokasetofon Blaupunkt plaćen 650 maraka. Da bi se lako izvadio potrebno je ugurati sa dvije strane žice oblika velikog latiničnog U i one deblokiraju držače. Ove žice inače dođu uz aparat pri kupovini. Provalnici to nisu imali ili nisu znali pa su radio čupali oštećujući ga kao i prostor oko njega , ali ga nisu uspjeli izvaditi. Zadovoljili su se sa nekoliko kaseta jugoslavenske narodne muzike koje sam ja slušao.

Na vratima su ostavili vidljive tragove krvi. Ne dirajući ništa otišao sam do policijske stanice da ih izvjestim o provali. Odmah sam se sa patrolom vratio na parkiralište. I dok su policajci pravili uviđaj ja sam prošetao pored ostalih parkiranih vozila. Sva su bila provaljena kao moje ili sa pomjerajućeg krova. Pokazao sam to policajcima. Onda su oni pozvali ispomoć. Uzeli su moje podatke, zapisali oštećenja i rekli mi da će me obavijestiti ako nešto saznaju. Mnogi čitaoci vjerovatno ne znaju da je Njemačka kao krivac poslije Drugog svjetskog rata podjeljena na zone koje su nadzirale zemlje pobjednice. Tako je istok zemlje bivši DDR nadzirao SSSR, južni dio Amerikanci, sjeverni Englezi, a zapadni, ovdje gdje sam ja bio, Francuzi. U svakom gradu je bila francuska kasarna gdje su dolazili mladići služiti vojni rok iz Francuske. Takva jedna kasarna je bila u Filingenu. Često sam prolazio pored nje, a na Dan otvorenih vrata i bio u njoj. Mogao sam vidjeti kako žive njihovi vojnici i starješine, kojim oružjem i oruđima raspolažu.

Vojnici su u grad izlazili isključivo u civilnoj odjeći, a najviše vikendom. Nakon dva mjeseca me je policija obavijestila da je pronašla provalnike. Bili su to jedan desetar i tri vojnika francuske vojske iz najbliže kasarne. Francuski tribunal me pozvao da dođem na raspravu ili da im dostavim visinu oštećenja vozila uz napomenu da ne kamarim, tj. da ne pišem ono što nije bilo. Ja sam se odlučio za ovo drugo. Na autootpadu sam kupio leptir staklo za 20 maraka, a postavio mi ga je jedan naš zemljak koji je radio u VW servisu za 30 maraka, plus kasete i oštećenja na vozilu. Kako se kod njih plaća sve novo, pa montaža i farbanje ja sam tribunalu dostavio iznos oštete od 1200 maraka. Sud mi šalje imena ove četvorice vojnika i napominje da su oni dužni štetu nadoknaditi u jednakom iznosu, dakle po 300 maraka. I dok je ovo sve bilo gotovo dečki su oslužili vojni rok i vratili se u Francusku. Sa rješenjem od suda otišao sam u kasarnu. Našao sam dežurnog oficira i sa njim porazgovarao. Tražio sam od njih da mi plate štetu, a neka oni njih tjeraju jer su njihovi. To po njihovim pravilima nije bilo moguće pa mi je ponudio njihove adrese u Francuskoj. On je na francuskom jeziku napisao pismo u kojem se opozvao na sudsku presudu, pozvao ih da plate moju štetu na priloženi račun od moje banke. Pismo smo kopirali u četiri primjerka i poslali sve četvorici na njihove adrese u Francuskoj. Od njih četiri samo je jedan platio. Kasnije sam ja napustio Njemačku, a dugovanja ovoj trojici „dobrovoljno“ otpisao. Tako me u Njemačkoj nisu oštetili Nijemci nego Francuzi.

 

H.B