Samir Šehić iz Velike Kladuše prije pet godina doživio je tešku nesreću gdje su samo rijetki vjerovali da ce preživjeti. On je u tome uspio kao i u namjeri da ne živi od tudje pomoći. Uzoran je proizvodjač povrća koji želi proširiti posao. Da li će u tome uspjeti ovisi o onima koji stvaraju ambijent za poslovanje
Godina 2013-a zauvijek je promijenila život Samiru Šehiću iz kladuškog naselja Trnovi. Bez stalnog zaposlenja, na prijedlog prijatelja prihvatio je tada posao na građevini u Bihaću. Objekat se nalazio u blizini dalekovoda što će se za Samira pokazati pogubnim. Sticajem okolnosti, kako nam je opisao, desilo se nešto što je za mnoge baš kao filmski režirana posebna životna priča.
I uistinu, ovaj 100 postotni invalid prve kategorije ne predaje se. Prije dvije i po godine upoznao je svoju sadašnju suprugu koja je zbog njega napustila rodnu Zenicu.
Na Samirovoj porodičnoj zemlji izgradili su kuću. Oko 400 maraka primanja po osnovu invaliditeta, nije dovoljno ni za njegovo liječenje pa su dodatni izvor prihoda pronašli u poljoprivredi. Danas važe za uzorne proizvođače povrća. Za razliku od drugih, nemaju problema da sve što proizvedu odmah i prodaju. Time su ostvarili želju, da žive od vlastitog rada umjesto pomoći drugih.
Samir je voljan proširiti posao ali sam to ne može. Poticaji za male obrtnike u plasteničarskoj proizvodnji su skromni a briga o invalidima, političarima je u drugom planu. Šehići žive u dijelu naselja gdje se putevi ne grade i ne otvaraju čak ni u izbornoj godini i do kojeg se zimi teško može doći.
Šehici su se predstavili i na ovogodišnjem sajmu Eko-bis a prate i druge poljoprivredne manifestacije. Samir je primjer kako želja za životom nadvlada i najveće životne nedaće. Zadovoljni su sa onim što su postigli a mogli bi kažu i više samo kada bi, oni koji se sada smješe sa izbornih plakata, bolje radili svoj posao.
