Dvije, samo dvije rečenice u posljednjem izvještaju američkih sigurnosnih službi znakovita naslova “Procjena prijetnji diljem svijeta” posvećene su Balkanu: “Zapadni Balkan će tokom 2019. skoro sigurno ostati u stanju određenog rizika od nasilja niske razine i, moguće, otvorenog vojnog sukoba. Rusija će nastojati iskoristiti etničke tenzije i korupciju na visokim razinama kako bi spriječila sposobnost država u toj regiji da se nastave približavati EU i NATO.” Pa iako dobar dio domaćih vojnih i inih analitičara lakonski odgovara - Rata neće biti - mora se priznati da ima osnova ovim zlokobnim tvrdnjama.
Uostalom, i suviše ozbiljnih ljudi s dobrim pamćenjem u zadnjih gotovo godinu i po povlači paralelu savremenih zbivanja s onima iz devedesetih. U Srbiji unatoč učestalim izbornim potvrdama odanosti politici Aleksandra Vučića, Kosovo je rak-rana, u Hrvatskoj povampireni fašizam iskače iz svake iole ozbiljnije debate o NDH, a u Bosni i Hercegovini je danas mnogo više različitih shvatanja o njezinoj budućnosti nego recimo krajem prošlog stoljeća. Dalo bi se debatirati o razlozima i krivicama kako domaćih tako i međunarodnih predstavnika, mogle bi se detektirati brojne kritične tačke, no bez sumnje bi se - kako god - postigao konsenzus barem oko tri koje je nedavno čak i Vijeće za implementaciju mira u BiH, čuveni PIC, osudilo: (trajne) prijetnje secesijom u režiji Milorada Dodika, netom donesena Deklaracija Hrvatskog narodnog sabora i najava SDA o preispitivanju ustavnosti imena Republike Srpske. PIC bez mnogo filozofiranja kao interventnu terapiju nudi formiranje vlasti u BiH, ne osvrćući se uopće na susjedne zemlje, svjestan da je dovoljno veliki ćorsokak u kome se sami nalazimo.
Izborni rezultati jesu očekivani, jednako kao što niko nije ni sumnjao da će biti polemika zbog načina imenovanja delegata u Dom naroda Federacije BiH, kako prenosi Oslobođenje.ba.
Ali, SNSD i aktuelni predsjedatelj Predsjedništva BiH, zahvaljujući i već pomenutoj inicijativi SDA, u ovom času imaju svesrpski konsenzus za kampanju koja odavno traje s light motivom - BiH je potpuno nefunkcionalna. Uz jedinstveni i usto partnerski HNS, koji se i Deklaracijom svrstao na stranu ratnih zločina(ca), kompletna krivica se delegira “bošnjačkoj političkoj sceni”, odnosno nesposobnosti i nekapacitiranosti SDA da ponudi dovoljno parlamentarnih ruku kako bi se složile entitetske i državna vlast. Da ne bude zabune, istrajnom trećem koalicijskom partneru, onom iz sistema spojenih posuda, onoj dakle SDA čiji se lider Bakir Izetbegović čas o čas na ručku u Barci dogovori s Miloradom Dodikom lakše nego sa organima svoje stranke, onoj SDA čiji je prethodni lider Sulejman Tihić bukvalno iz zatvora u Predsjedništvo ušetao Dragana Čovića, danas se prigovara blokada vlasti baš kao da ni jedni ni drugi ne znaju da uistinu najjača bošnjačka stranka naprosto nema dovoljno ruku da može - a jasno je koliko bi to željela - sjesti i pozabaviti se kadrovskim križaljkama u FBiH. I podijeliti javne resurse onako kako je i naučila, kao da je porodično nasljeđe. I Dodik i Čović s gađenjem pominju pluralizam onog dijela Federacije u kome je SDA relativni pobjednik, ali u kome su i stranke nastale iz te SDA i partije ljevice, odnosno građanske orijentacije osvojile dovoljan broj ruku da imaju pravo da ih se pita. Perfidnim podvalama za koje se neki usuđuju ustvrditi da uopće nisu domaćeg već ino-porijekla, došli smo do faze u kojoj je najveći teret odgovornosti fakturiran BH bloku. SDP, Demokratska fronta i Naša stranka ove sedmice donijet će odluku hoće li se odlučiti za Sizifov put i naredne tri i po godine ispravljati krivu Drinu.
Istina živa, i zbog glasača i zbog Bosne i Hercegovine i zbog vlastitih programa, najispravnija i ujedno najjednostavnija odluka je ostati opozicija. U tom slučaju BH blok svijetla obraza može cijeli mandat oštriti zube na greškama nacionalista, zbijati vlastite redove i nadati se narednim izborima na kojima će, jednog lijepog dana, osvojiti dovoljno glasova da mogu demonstrirati drugačiju politiku od nepotizma, diktatura i korupcije utkanih u ideologije vladajućih pobjednika, onih istih koji sebi daju za pravo - na osnovu glasova - da se predstavljaju zaštitnicima naroda. I jedni i drugi i treći uspjeli su od Daytona do danas satjerati nas u torove, sve pokazujući u susjednu avliju kao krivca što je baš nama loše. Oni četvrti, za koje glasaju ljudi koji u vlastitim ogledalima ne vide isključivo Bošnjaka, Srbina ili Hrvata već i ljekara, pravnika, poljoprivrednika, novinara, običnog čovjeka, prodavca na pijaci zainteresiranog za kupca ma koje vjere bio, oni koji svoje glasove daju partijama u čijoj prirodi nije otimačina već stvaranje, rado bi zaspali i probudili se u neko bolje doba u kome bi bilo izvedivo geslo - nema vlasti s nacionalistima, podjednako ni sa SNSD-om ni sa HDZ-om ni sa SDA.
Politika je umijeće mogućeg i nema dileme: SNSD je formirao vlast po svojoj mjeri u RS-u, HDZ će bez sumnje imati većinu u Klubu Hrvata u Domu naroda FBiH i ukoliko se uopće želi formirati vlast, neko od onih koji su se u kampanjama zaklinjali da neće sa SDA jednostavno mora preuzeti odgovornost. SDA bi najviše odgovaralo da to bude jedna stranka, eventualno dvije slabije, za bilo kakav iskorak zemlje bolje bi bilo da to bude cijeli BH blok. Zajedno, ove tri stranke su jači pregovarači jer imaju jače adute, odnosno više ruku, zajedno ove tri stranke imaju i pravo da od SDA traže više odustajanja od njezine politike u budućoj vlasti i zajedno ove tri stranke imaju i šansu da podjednako u mandatu tretiraju i SDA i HDZ i SNSD. Da budu, uostalom, glas razuma ili makar glas javnosti. Onaj glas koji će na licu mjesta, tamo gdje se donose odluke o budućnosti svih nas, svjedočiti, ali istovremeno i utjecati da ova zemlja nastavi putem euroatlantskih integracija, što trenutno znači kandidatski status za EU i aktiviranje MAP-a. To znači bitku protiv jačanja etničkih sukoba i bitku protiv korupcije, ali bez te dvije bitke ova zemlja je izgubljena. A rat moguć, jer na brdovitom Balkanu, uči nas historija, i sukobi niskog intenziteta očas postanu buktinja.