Na današnji dan, u 41. godini života, u Bihaću, svom rodnom gradu, preminula je Azra Kolaković, poznata po umjetničkom imenu Donna Ares.
Bihaćka heroina se dugi niz godina, poput prave lavice, borila sa kancerom koji joj se vraćao dva puta.
Donna Ares je rođena 1. januara 1977. godine u Bihaću. Muzika je bila dio njenog života još od malih nogu. Još kao mala djevojčica nastupila je na dječijem festivalu, a od svoje 14. godine nastupa s rock grupom “Camino Verde” u lokalnim diskotekama kao pjevačica. Sa šesnaest godina napisala je svoje prve tekstove i snimila prvu pjesmu. Završila je muzičku školu te je studirala Engleski jezik i književnost.
Godine 1997. prvi put javno nastupa pod imenom “Donna Ares” na izboru za pjesmu Eurovizije na Dori, a iste godine ostvaruje veliki uspjeh sa svojom pjesmom “Kazna” na festivalu “Bihać ‘97”, koja je lansira visoko na sve top liste u BiH.
Oduvijek je bila žena koja je imala jasne stavove i ciljeve. Bila je sklona promjenama, pa i onda kada bi drugi negirali njene postupke, ona bi im ostajala dosljedna. Do tada velika rokerica, kao bunt svima onima koji negiraju njen iskorak ka folk muzici, 1999. godine snima duet s Halidom Bešlićem "Sviraj nešto narodno" koji postaje mega hit.
Muziku je stvarala iz ljubavi i bila predana poslu kojim se bavila. Oni koji su je poznavali kažu da je znala satima sjediti za klavirom kada joj dođe inspiracija. To su bili trenuci kada bi često znala osvanuti uz crno-bijele tipke, sve dok ne bi završila svoju misao. A na nastupima ste mogli jasno vidjeti ogromnu energiju i istinski uživati u njenoj muzici.
Poznata pjevačica izjavila je tijekom mučne borbe za ozdravljenje kako se protiv karcinoma ne bori u tišini pa je o svojoj borbi za život redovno pisala na društvenim mrežama. Sve vrijeme je bila pozitivna i sa svojim fanovima dijelila dane borbe.
Osnovala je i fondaciju za prikupljanje sredstava za liječenje raka, ali ju je nakon godinu dana zatvorila.
Autorica je knjige "Soba za nikoga" koja je bila Donnina ispovijest inspirisana borbom protiv teške bolesti, a promovirana je 2015. godine. U njoj govori o njenom saznanju da ima ovu tešku bolest, nedoumici, suzama, bolu, a potom optimizmu i odluci da se bori do pobjede.
Posthumno joj je dodijeljeno najveće gradsko priznanje Bihaća – Povelja “26 februar” za istaknuti lični doprinos i neizbrisiv trag koji je ostavila u muzičkom stvaralaštvu, kulturi, humanitarnom radu, promociji Bihaća u zemlji i inozemstvu, a posebno za iskazani optimizam i hrabrost u borbi s opakom bolešću.
