Prošle godine, ubrao je prve plodove, i već sada ostvaruje saradnju sa svjetskim poslovnim gigantima za otkup i preradu lješnjaka.
– Evropsko tržište je iz godine u godinu deficitarno s lješnjakom. Razgovarao sam s pravim agronomima, koji su mi pojasnili kako je sorta kontinentalnog lješnjaka tražena, jer je otporna na mraz, snjegove i druge nepogode. Sorte lješnjaka koje su na listi Ministarstva poljoprivrede FBiH sam uvezao iz Evropske unije, te prošao sve carinske kontrole. Već ove godine ću krenuti s plasiranjem. Želim svoj plod prodati skuplje Evropi nego Africi i želim postići visoku cijenu lješnjaku, koji će se plasirati u najkvalitetnije tvornice čokolade kao i u proizvodnju ulja od lješnjaka i likera – kaže Alen na početku razgovora za naš magazin.
Gdje je korijen Vaše ljubavi prema poljoprivredi?
– Moj otac se bavio poljoprivredom, pa je zahvaljujući njemu ljubav prema zemlji i u meni. Kupio sam 12.000 metara kvadratnih zemlje, a i supruga je u nasljedstvo dobila još toliko, tako da smo sve objedinili i pretvorili u plantažu. Blizina rijeke Une nam je od velike koristi zbog navodnjavanja stabljika. Na mojoj farmi svira najljepša muzika, zvuk vjetrića, ptica, tišina…, čak i kiša lijepo pjeva. Rođen sam pod sretnom zvijezdom i šta god osmislim i pokrenem, u tome i uspijem. Ovo će biti ostavština mojim unucima, jer lješnjak rađa od 80 do 100 godina.
Koliko vremena provodite na plantaži?
– I kad nemam posla, volim sjediti po cijeli dan na tom velikom prostoru daleko od ljudi i svakodnevnih gluposti. Sezona rada počinje već u martu, gdje pratimo oprašivanje lješnjaka. Mjesečno šest do deset dana ima posla po pet do šest sati. Nije neki težak posao čupkati korov i zalijevati biljke. Potrebno je imati i nešto mehanizacije, traktor, kosačice, kontejnere za dovoženje vode, pumpe, prikolice, trimere za travu.
Jeste li se pribojavali da se možda posao na plantaži neće razvijati onako kako ste zamislili?
– Kod mene ide baš onako kako sam i zamislio. Već smo tri godine u ovome i ove sezone krećemo i s našim prvim jednogodišnjim stabljikama lješnjaka. Imamo četiri sorte, istarsku, rimsku i dvije engleske. Sve su prihvatile našu zemlju, koja je bogata humusom i sedrom. Također, imamo dovoljno vode, pa se ne bojim suše, a plantaža je u takvom ambijentu i položaju da se svaki dan kroz nju šunja lagani povjetarac koji je potreban za oprašivanje.
Zbog poljoprivrede niste zapostavili muziku. U decembru prošle godine ste nastupili sa „Bijelim dugmetom“ na Bjelašnici, publika vas je dočekala s velikim oduševljenjem.
– Bila je dnevna svirka, pa se čovjek osjeća nekako čudno, jer se rijetko sviraju dnevne svirke. Organizacija je bila odlična, a primijetio sam da su i ljudi uživali u pjesmama i druženju. Na našim koncertima publika se baš lijepo druži i zabavlja.
Kako Vam je danas sarađivati s Goranom Bergovićem i Tifom?
– Bregović i ja se baš dobro zabavljamo na našim koncertima i u tome uživam, a ovog drugog i ne primjećujem.
Šta je za Vas „Bijelo dugme“?
– Jedna veća stepenica od grupe „Divlje jagode“.
Vi ste 2012. godine napisali i autobiografsku knjigu „Moje doline sjećanja“. Da li možemo očekivati novi naslov?
– Nisam je još izdao, ona miruje u ladici i spremna je. Ali, odučio sam da još malo stoji.
Uzimajući u obzir Vaše bogato radno iskustvo, kako Vam u poređenju s nekim ranijim godinama, izgleda današnja muzička scena?
– Danas ima svega i svačega i svi se dovijaju kako da skrenu pažnju na sebe. Porno skandali, tuče, ispadi, a ne posvećuju pažnju pjesmama. Imamo, dakle, jedan dobar rižoto u kojem teško pronalaziš nešto ukusno. Danas je svaki kompjuter studio. Danas komponuju ljudi koji ne znaju svirati nijedan instrument. Pjevačice se silikonima guraju u prve redove…
Jedne prilike ste izjavili da ste najponosniji činjenicom što u jeku popularnosti niste krenuli za lošim uzorima i posegnuli za porocima, koji su mnogim Vašim kolegama uništili brak i porodicu. Na koji način ste se sačuvali od toga?
– Veoma sam ponosan na sebe i svoju porodicu. Imam prekrasne kćerke, unuka, a očekujem i drugog. Zahvaljujući mom kućnom i lokalnom odgoju u provinciji, u Bihaću, opstao sam i nisam krenuo stranputicom. Time se ponosim, postigao sam sve u životu, ne žalim ni za čim. Imam određen krug prijatelja s kojima se družim godinama. S porodicom treba biti iskren i o svemu razgovarati. Oni su moja velika podrška i kada je bilo tužnih i loših dana, sve smo zajedno prevazišli.
Na koji način volite provesti vrijeme s porodicom?
– Posljednjih godina ljetujemo zajedno na moru na Viru, gdje imam kuću, pa ću najvjerovatnije i unuke tu naučiti plivati. Svake godine idemo na krstarenja, zimi smo na skijanju. Preko ljeta lijepe dane provodimo u Bihaću, u našoj kući i na farmi. Kad god uhvatim nekoliko slobodnih dana, organiziramo neko putovanje po Evropi.
