bingo novi 1000x100

Jake bh. žene o najvećem gubitku: Fatima Čajlaković-Mešanović rodila je mrtvog dječaka u 26. sedmici

/
Gubitak djeteta u trudnoći zbog pobačaja ili mrtvorođenosti još je tabu tema u cijelom svijetu, povezana sa stigmom i sramom. Mnoge žene još ne dobijaju odgovarajuću skrb s poštovanjem kada im dijete umre tokom, ili nakon trudnoće. Tabu tema, nažalost, još je na našim prostorima. S ciljem podizanja svijesti i važnosti o razgovoru i komunikaciji željeli smo uraditi upravo ovu temu, te smo sagovornice pronašli u grupu „Ilmi batin“, koje su željele podijeliti svoje priče o najvećem gubitku. Heroine, kraljice, zaslužile su da se njihova imena nađu na ovim stranicama.

Fatima Čajlaković-Mešanović, rođena 12. novembra 1988. u Zenici, magistrica je socijalne pedagogije, zaposlena u nevladinoj organizaciji „Medica“ Zenica već devet godina. Osim posla, u slobodno vrijeme snima video-zapise različitog sadržaja, za svoj YouTube kanal. Udata je i u braku je sedam godina.

Svoje bolno iskustvo podijelila je s čitateljima magazina „Azra“.

Trudnoća je bila planirana i bila je prva trudnoća – odmah nam je kazala.

Trudnoća je, kako kaže, tekla školski, sasvim uredno. Beba se razvijala i napredovala u skladu sa sedmicama trudnoće i nije bilo nikakvih naznaka da bi se nešto loše moglo dogoditi, no u 26. sedmici trudnoće, bebino srce je prestalo da kuca.

Dan prije nego ću posumnjati da nešto nije uredu osjećala sam se nekako „teško“, a sutradan već nisam osjećala pokrete bebe. Pokušala sam da se smirim, ubjeđivala sam sebe da se beba možda malo umirila, jer sam prethodno čitala da se to često dešava. Željela sam vjerovati da je sve uredu, ali već sutradan, kada i dalje nisam osjetila pokrete bebe, otišla sam na pregled gdje je potvrđeno da kod bebe nema srčane radnje. Tu večer sam prenoćila s mrtvom bebom u stomaku, jer sam sutradan bila upućena u bolnicu kako bi indukcijom izazvali porod. Tako je i bilo. Porod je indukovan gelom, a nakon poroda je urađena kiretaža bez ikakve anestezije. Nosila sam i rodila mrtvog dječaka, koji se trebao zvati Harun, bio je težak 738 grama i dug 32 cm – kaže nam Čajlaković-Mešanović i dodaje da nije bila psihički spremna da ga vidi, što je i danas proganja i kaje se zbog te odluke i često zamišlja kako je njen sin izgledao.

Doktori su smrt konstatovali time da je Ph nalaz posteljice pokazao veći hematom na pupčaniku bebe koji je vjerovatno začepio dotok kisika. Na sve to ustanovljene su dvije mutacije nasljedne trombofilije. Da stvar bude još tragičnija, Fatima je nakon porođaja dobila emboliju pluća.

Petnaest dana nakon indukovanog poroda dobila sam emboliju pluća, bio je to veliki infarkt pluća za koji nije bilo nikakvih naznaka. Nakon poroda i kiretaže nisam dobila injekcije Cleksan, koji se inače daju nakon bilo kakvog hirurškog zahvata i smatram da je to doprinijelo cjelokupnom stanju, jer, kada sam poslije uradila analize, dokazana je nasljedna trombofilija i hematom na pupčaniku bebe koji su uzrokovali sve navedeno. Prije odlaska ljekaru i upućivanja u bolnicu od simptoma plućne embolije sam imala samo oštru bol s lijeva strane, posebno prilikom dubokog udaha i ubrzane otkucaje srca.

Fatima nema više djece, kako kaže, mnogo faktora igra ulogu u ponovnom odlučivanju i samom pokušaju.

Jedno je samo gubitak s kojim sam, hvala Bogu, naučila da se nosim dobro, a druga strana je embolija pluća koja se desila iznenada i koja me kako fizički, tako i psihički potresla, jer svi smo svjesni njene ozbiljnosti. Stoga, koliko postoji strah od ponovnog gubitka, toliko postoji i strah za vlastiti život.

Danas se osjeća dobro, kaže da joj je trebalo vremena da prođe proces žalovanja i oporavka, kako psihički, tako i fizički, jer su duže vrijeme bile prisutne fizičke posljedice usljed embolije pluća. Stručnu pomoć nije potražila nakon gubitka bebe, ali kaže da bi je svima preporučila.

Ja je nisam potražila, jer je teško shvatiti i prihvatiti šta se desilo, zato je zaista važno obratiti se za stručnu pomoć i želim naglasiti onima koji je se ustručavaju potražiti da to nije sramota i da misle na sebe, a ne predrasude okoline.

Najveća podrška su joj roditelji, suprug, svekar i svekrva, te generalno kompletna porodica, ali jedan prijedlog joj je posebno značio.

Posebnu podršku mi je dao i moj brat koji mi je predložio i ujedno me osnažio da pokrenem svoj YouTube kanal na kojem ću, između ostalog, govoriti i o svom traumatskom iskustvu i davati drugim ženama podršku i savjete kako da nastave dalje, kako da se suoče s gubitkom djeteta i da shvate da nisu same.

Šta čekaš, idu ti godine…

Šta biste voljeli da Vas ljudi prestanu pitati u vezi s djecom?

Vjerujte da me nakon ove situacije više toliko i ne pitaju o tome i zahvalna sam im, valjda su razumjeli i shvatili da je to moja odluka, a i da je isto tako u Božijim rukama. Inače mi smetaju pitanja i konstatacije tipa: „Šta čekaš, idu ti godine, bit će još djece, itd.“ Vjerujem da to svakoj od nas smeta, ali ja sam već i navikla na to, da me ta pitanja toliko ne dotiču.

Izvor: