Naša borba za potomstvo traje od 2018., kada smo prvi put, nakon nešto više od godinu dana braka, odlučili potražiti pomoć, uraditi pretrage i prikupiti nalaze kako bismo saznali zašto se ne uspijevamo ostvariti kao roditelji. Mislila sam da se neplodnost nama ne može desiti i da je potrebno samo malo strpljenja. Pritom sam, kao novinarka, napisala nekoliko priča o parovima koji su vodili bitku s neplodnošću, ni ne sluteći da ću istu bitku voditi nekoliko godina kasnije.
Prolazili su mjeseci, a ja nisam ostajala trudna. Kako smo suprug Haris i ja neko ko vjeruje zdravstvenom sistemu, a i svaki mjesec izdavajamo novac za njega, prvu pomoć potražili smo upravo kod ginekologa u domu zdravlja i kod urologa, specijaliste na KCUS-u. Prikupili smo sve moguće nalaze, od krvne grupe do spermiograma, da bismo saznali kako naš problem nije nerješiv. S obzirom da smo izabrali ovaj put, moram napomenuti da je to značajno duža procedura i da se pojedini nalazi moraju čekati po dvadeset, čak i trideset dana, da ne spominjem uzimanje svih silnih uputnica, pa naručivanje, pa čekanje termina… Ništa se ne može završiti u jednoj sedmici. To znači i česte izlaske s posla, pa vam je potrebno i razumijevanje poslodavca. Ovo pišem zbog svih žena koje vjerovatno prolaze isto, pa se, uz sav stres u borbi da postanu majke, plaše da ne ugroze radno mjesto. Liječenje neplodnosti ozbiljan je sistemski problem na kojem treba raditi cijelo društvo. Borba budućih majki i očeva je tiha i najčešće se o tome govori samo među članovima uže porodice. A potrebna je podrška svih. Rijetki su oni koji razumiju tu želju i borbu, i najčešće vas razumiju samo oni koji prolaze isto, kao i u svemu ostalom.
Strah od novog gubitka
Prvi put sam ostala trudna 2019., uz pomoć ljekara iz doma zdravlja i njegovih savjeta, i to prirodnim putem. Nažalost, bebu smo izgubili u petom mjesecu trudnoće. Tog, jednog od najtežih životnih perioda, ne želim se ni prisjećati. I danas se pitam kako sam imala snage sve preživjeti. Trebalo mi je nekoliko mjeseci da sve prihvatim i ponovo krenemo raditi pretrage. Obdukcija, koja pokaže uzrok gubitka bebe, također se čeka najmanje dva-tri mjeseca, često i duže.
Razlog gubitka bio je infarkt posteljice i trombofilija. Ironija je da je to, vjerovatno, bio jedini nalaz koji nisam uradila. Nema dana da se ne zapitam koliki bi danas bio naš dječak da sam na vrijeme znala da mi trebaju Clexani. Do kraja te godine nismo uspijevali ostvariti trudnoću. A naredne je stigla pandemija koronavirusa i sve je stalo. Pacijentima s teškim oboljenjima bilo je teško doći do ljekara, a kamoli nama. A sat je otkucavao. Već sam imala 40 godina, na KCUS-u su mi savjetovali da odmah idem na IVF (potpomognutu oplodnju) i ne pokušavam sa inseminacijom, jer, najčešće, u mojim godinama ne uspijeva, i samo je gubljenje dragocjenog vremena. To je ujedno značilo i čitav set novih pretraga i nalaza, odabir prave klinike i ljekara, jer se IVF ne može raditi u državnoj Klinici za liječenje neplodnosti, već privatno.
Prošlog ljeta uradili smo prvu vantjelesnu oplodnju. Beta HCG, nalaz iz krvi koji pokazuje jeste li u drugom stanju, bio je pozitivan. Duplala se, baš kao i naša sreća. Međutim, na prvom ultrazvuku doktor nije mogao ništa naći. Ponovo smo uradili betu i – ništa. Objasnio nam je da je u pitanju biohemijska trudnoća, i da se, jednostavno, dešava. Vratio mi se osjećaj nemoći, tuge, razočarenja i bola koji me je izjedao iznutra. Jedina utjeha je bila da imamo još oplođenih jajnih ćelija i da možemo pokušati opet naredni mjesec. Ali nisam imala snage, a ni sredstava za novi pokušaj. Plašila sam se novog gubitka, trebao mi je odmor. Da ne spominjem sve hormonalne promjene kojima prolazite tokom pripreme za IVF, ostvarenja trudnoće, a potom gubitka.
Tri mjeseca poslije IVF-a, ponovo sam ostala trudna, prirodno. Treća sreća, mislili smo i bili ubijeđeni da će ovog puta sve biti u redu. Otišla sam istom ljekaru koji mi je radio IVF, dr. Mesutu Aliju, koji je potvrdio trudnoću i odmah uključio terapiju za trombofiliju. U šestoj sedmici smo čuli srce. U osmoj nismo… Još jedan gubitak. U četvrtoj smo godini borbe i idemo dalje. Upoznali smo mnogo parova koji godinama pokušavaju postati roditelji i ne odustaju. Naša je borba mala u odnosu na parove koji iza sebe imaju po deset, jedanaest, dvanaest, pa i više vantjelesnih oplodnji. Njima skidam kapu, uz duboki naklon i najveće poštovanje.
Cijeli tekst pročitajte na ovom LINKU.
