Prema dokumentu “Zdravstveno stanje stanovništva i zdravstvena zaštita u Federaciji Bosne i Hercegovine za 2017. godinu“ čiji je izdavač Institut za javno zdravstvo Federacije Bosne i Hercegovine više od petine stanovništva je gojazno (21,2%), a fizičkih aktivno odraslih je tek 24,6%, što je daleko ispod evropskog prosjeka. Ispitanici su naveli da je najčešći razlog nebavljenja fizičkom aktivnošću nepostojanje svijesti o značaju fizičke aktivnosti za zdravlje.
Upravo je ovo jedan od razloga što sam u preteklih osam mjeseci čitateljima portala donosio priče o ljudima, muškarcima i ženama koji su uspjeli svojom čvrstom voljom pokrenuti se, promjeniti filozofiju života i izabrati jedan sport u kojem su pronašli sebe te na taj način popraviti i fizičko i, vjerovali ili ne i psihičko zdravlje.
Družeći se za ovih dvanaest izuzetnih ljudi spoznao sam koliko je velika njihova promjena, koliko je samo snage i volje potrebno da bi se u život koji se u većini slučajeva zasnivao na fizičkoj neaktivnosti uvelo sve ono suprotno od toga, kontinuirana fizička aktivnost (bilo da je riječ o trčanju, biciklizmu, planinarenju, skijanju…), discipnina, pravilan režim ishrane i tako dalje. Njihove životne priče su toliko inspirirajuće. S obzirom da sam i sam, često sa junacima ovih priča pokušao promjeniti taj aspekt svog života uvidio sam koliko je to zaista teško.
Koliko samo snage i volje treba, kada vaga pokazuje trocifren broj ustati i kazati sam sebi: ovako više neće moći. Naš junak Ernad je bio upravo takav, njegova fizička aktivnost je bila svedena na minimum, na posao autom, u pekaru i piljaru autom iako je sve to bilo udaljeno samo par minuta. Za dvije godine trčanja pretrčao je udaljenost, proračunao je, otprilike od Sarajeva do Londona i nazad ili od Srebrenika do Meke, to jest preko četiri hiljade kilometara. Ili Vedran koji je imao 157 kilograma te je, zahvaljujući trčanju dao novi smisao svom životu.
Ono što sam još primjetio jesu predrasude koje postoje u našem društvu o rekreativnom sportu, pogotovo o sportu koji nije „popularan“. Na svu sreću, te predrasude nisu obeshrabrile junake iz ovih priča, ali postavlja se pitanje koliko jesu puta uspjele ubiti san mnogih koji su htjeli ustati i pokrenuti se, izaći i trčati, voziti bicikl, upoznavati planine… Kako zaboraviti riječi prijatelja koji je podijelio svoje iskustvo: Trčeći u obližnje selo, u zimskom periodu, pedesetogodišnji gospodin je zaustavio auto, otvorio prozor i gledao me, otvorenih usta, očima punih čuđenja. Jedan čoban čuvajući ovce, a nakon što sam pored njega trčeći prošao četiri puta dobaci: ja šejtana, ja budale, ja hajvana“. Pogotovo se to odnosi na djevojke i žene. Jer, kako tumačiti sljedeće riječi upućene djevojci koje se bavi alpinizmom i ekstremnim sportovima: „Djevojčicama nije mjesto u takvim sportovima, to su sportovi samo za dječake, njihovo je samo da uče i da se školuju“. Stoga se nadam da sam ovim tekstovima promjenio stanje i pogled na rekreativno bavljenje sportom.
Iako mnogi od nas znaju o prirodnim ljepotama naše Bosne i Hercegovine te smo mnogo od toga i sami doživjeli, ipak ovih osam mjeseci, pišući i družeći se sa ovim ljudima je bilo posebno iskustvo u mom životu kada su u pitanju prirodne ljepote naše domovine. Toliko smo zarobljeni nebitnim stvarima da ne primjetimo ljepote koje su nam nadohvat ruku, zelenila koje nas okružuje, ne primjećujmo naša brda i planine. „Taj vjetar u krošnjama drveća, njegovo fijukanje kroz klance i drveće kad prolazite, sloboda tog vjetra koja vas očara kad dođete na liticu, na vrh, pa pogledate te planinske masive oko sebe. Ta ljepota, prostranstvo, netaknuta priroda vas ostavi bez teksta. Svjedočila sam u zadnje vrijeme narušavanju tih planinskih staza, ali vrhovi su najčešće nešto što se ne može oskrnaviti upravo zbog daljine i složenosti dolaska do njih.
Potom te različite boje, različiti zvukovi prirode koje osjetite na stazi kojom se krećete. U jesen su to zeleno-narandžaste boje, zimi, naravno snijeg, oštar vjetar, svjež zrak koji vas ponekad zna i opteretiti, ali se najčešće nastojite saživiti sa svim tim što čujete, vidite, osjetite u prirodi. Potom ti opojni mirisi trava, cvijeća, smole, vode. Jednostavno je prelijepo, priroda je prelijepa. I taj svježi zrak koji, na različitim nadmorskim visinama. Potom boje, to jutro kada sunce probija kroz krošnje, jačina svjetlosti u toku dana, zalazak sunca, sve je to tako očaravajuće“, svjedočenje su Nusrete koja živi sa planinom. Ili pak iskustvo naše Irme „A na vrhu osvijestite sav mir i spokoj. I svaki udah je nekako poseban. I osjetite sve, i povjetarac i svaku zraku sunca. Ali planina nije samo lijep i sunčan dan. Planina je i kiša i vjetar tako jak da vas obara s nogu. Planina su i ljudi, vaši saputnici s kojima ćete dijeliti fildžan kafe i pokoji keks. Planina je put koji te nauči da cijeniš i dobro i loše“. I sretan sam što sam i ja sve ovo iskusio.
Stoga, dragi čitatelji, promjenite na bolje svoj život, ustanite, šetajte, trčite, vozite bicikl, popnite se na obližnje brdo ili planinu, osjetite kako promjena ulazi u vaš život. Jer „prvo i osnovno, prepreka si uvijek ti, sam sebi. I ono mrsko mi je danas, sutra ću i od ponedjeljka. Puno nam ponedjeljka prolazi i to je realnost“. Stoga, ustanite već danas i vaše tijelo, vaš um će vam biti zahvalni.
