Početkom ove godine, usporedo s ispisivanjem novogodišnjih odluka i planova, nitko od nas nije mogao ni zamisliti kako ćemo dočekati proljeće. U svega nekoliko dana život nam se okrenuo naopačke.
Dok smo inače s nestrpljenjem očekivali prve proljetne zrake sunca i ispijanje kava ili pak samo običnu šetnju u probuđenoj prirodi, sada su to zamijenili redovi ispred trgovina u kojima se morala držati udaljenost od dva metra, potrage za dezinfekcijskim sredstvima i zaštitnim maskama za lice, nemogućnost viđanja najdražih nam osoba, nužna vezanost za mjesto prebivališta ili stalog boravišta...
Prvi dani karantene tekli su izuzetno sporo, no kada smo shvatili da možda ipak neće tako brzo proći, mnogi od nas donijeli su velike odluke o tome će ovo vrijeme iskoristiti za učenje stranih jezika, pohađanje online tečajeva, rad na sebi, za gubljenje onog viška kilograma s kojim se natežemo već godinama... I onda je sve nekako palo u vodu.
Preveliki planovi i početni entuzijazam bili su zamijenjeni time da više nismo znali ni koji je dan, a i oni u kojima bismo možda i razaznali je li vikend ili radni tjedan bili su podijeljeni na dio dana prije presice Stožera civilne zaštite i onog nakon nje.
I onda je napokon počelo: polagano otvaranje trgovina, grebanje za termine u kozmetičkim i frizerskim salonima, dopuštanje okupljanja do 40 ljudi i napokon ukidanje e-propusnica.
No je li zaista sve kao nekada ili se moramo naviknuti na već toliko puta slušan termin „novo normalno“?
Kako sam čitavu karantenu provela među nepreglednim prirodnim ljepotama Međimurja, povratak u Zagreb dao mi je novi pogled na ovu priču.
Osim što ni dan-danas nema javnog prijevoza u pojedinim županijama, život u malom mjestu tijekom karantene poprilično se razlikovao od onog u gradu i upravo je to bila moja sreća u nesreći – što sam se slučajno u vrijeme proglašenja karantene našla daleko od Zagreba.
Možda sada i više cijenimo okus kave, pokoji ukradeni zagrljaj s dragim nam ljudima, nečiju blizinu ili priliku za novi početak.
Iako u neke trgovine nisam smjela ući ni sa sestrom jer bi nas prodavačica upozoravala da dva člana obitelji ne mogu zajedno ući, te su nas na svakom koraku pratili dezinficijensi, ne mogu ni zamisliti kako bi izgledao moj dan da sam bila sama u Zagrebu.
Moram priznati da povremeno čak i na trenutak zaboravim što se sve događalo, pa me tek maske na licima prolaznika, kao i ona u mojoj torbi, podsjete na to da još neko vrijeme naši životi neće biti „normalni“.
Tijekom čitave karantene najteže mi je palo to što nisam mogla vidjeti određene osobe. Iako sada pokušavam nadoknaditi neke kave, neke druge osobe još su mi uvijek nedostupne, a to je za mene bio udarac s kojim se i danas borim te svaki dan iznova moram naći novi način da to prevladam.
Traženje posla još je jedna stavka koja sada mnogima teško pada. Dok se činilo da se naša država napokon koliko-toliko vraća u neku normalu što se tiče pitanja poslovnih prilika prije pandemije, sada smo napravili deset koraka unatrag. Dok tisuće ljudi dobivaju otkaze, strašno je i pogledati oglase i vidjeti ima li uopće ičega na što se možemo prijaviti. I to bez biranja. Biranje je, nažalost, ostalo u nekim drugim ladicama života.
Mnogi koji su u podstanarstvu morali su ili naći jeftiniji smještaj ili pokušati dogovoriti smanjenje stanarine. Neki su i preko noći saznali da moraju naći novo mjesto za stanovanje je su najmodavci odlučili prodati nekretnine zbog straha od pada cijena tijekom mogućeg drugog vala pandemije koji se toliko često spominje i (pretjerano) nam tjera strah u kosti.
Moram priznati da povremeno na trenutak zaboravim što se sve događalo, pa me tek maske na licima prolaznika, kao i ona u mojoj torbi, podsjete na to da još neko vrijeme naši životi neće biti „normalni“.
Odlazak u trgovinu i dalje je pravi pothvat. Kupnja namirnica za barem tjedan dana, peciva upakirana u zaštitne folije, prodavačice sa zaštitnim maskama, dezinfekcijska sredstva... Ako i na trenutak potisnem što se događa, odlazak u trgovinu brzo me na to podsjeti.
Javni prijevoz priča je za sebe, a tome nimalo ne pomaže ni reduciranje tramvajskih linija zbog potresa i vibracija zgrada u samom centru Zagreba.
Dok se neki putnici i vozači pridržavaju preporuka o nošenju zaštitnih maski, drugi su potpuno opušteni. Mnoge županije još nemaju nikakav prijevoz pa bez automobila ne možete baš ništa, a to itekako utječe na našu svakodnevicu, osjećaj (ne)samostalnosti i čitav dnevni ritam...
I dalo bi se tu nabrajati još pregršt toga, no ostaje činjenica da nam životi uistinu nisu onakvi kakvi su bili na početku ove godine. Uz privatne probleme koje svatko od nas prolazi, našli smo se u vrtlogu nepoznatih nam emocija i nove svakodnevice u kojoj pokušavamo spasiti ono što se može spasiti.
Možda sada i više cijenimo okus kave, pokoji ukradeni zagrljaj s dragim nam ljudima, nečiju blizinu ili priliku za novi početak. Jer sve što nas je proteklih mjeseci srušilo sada nam je dalo priliku da se ponovno izgradimo – i to u nekom novom svijetu, „novom normalnom“.
