"Mrzim stalno osuđivanje ljudi koji nemaju djecu, ali i dalje misle da znaju sve o odgoju i vole isticati sve ono što misle da radimo loše. Također, mrzim komunicirati s ljudima koji su nervozni jer imaju djecu i stalno se žale koliko ih mrze i da djeca sve uništavaju."
"Mrzim što na kraju radnog dana za mene počinje posao u kući. Vikendom mrzim pranje rublja i kupovinu namirnica. Gledam kolege koji nemaju djecu; oni se mogu družiti i uživati. Ja moram sve koordinirati i pažljivo organizirati. Znam da propuštam mnoge prilike jer ne mogu biti prisutna kao oni koji nisu roditelji."
"Mrzim ljude koji me osuđuju zato što imam djecu, što ih izvodim u restorane, muzeje i kazališta. Mrzim ljude koji misle da djeci nije mjesto u javnom prostoru."
"Mrzim stalni osjećaj krivnje. Tjeskobna sam kada su moja djeca kod prijatelja, pitam se jesu li pristojna. Pitam se jesam li sebična što prijatelje svoje djece nisam pozvala u naš dom."
"Nekoć sam mrzila voditi djecu u park, no nismo ga mogli izbjeći jer smo prolazili kraj njega na putu kući. Morala sam se pretvarati da me zanima kada se stoti put spuste niz tobogan. To mi je uvijek bilo najteže."
Screenshot: YouTube
