Znanost se često doživljava, potpuno neopravdano, kao nešto apstraktno, razumljivo samo uskom krugu stručnjaka. No primjena znanosti u našem životu potvrđuje koliko nam je potrebna.
I pritom ne mislimo samo na prirodne ili tehničke znanosti, već i one društvene i humanističke. Takva je i filozofija, čije samo značenje riječi označava ljubav prema znanju, prema mudrosti. Sve ono o čemu su nekada pisali grčki filozofi itekako je primjenjivo i u 21. stoljeću.
Pravi dokaz za to je Mia Biturajac, magistra filozofije i engleskog jezika i književnosti te studentica prve godine poslijediplomskog sveučilišnog studija „Filozofija i suvremenost“ na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci, gdje je i zaposlena u sklopu projekta Hrvatske zaklade za znanost pod nazivom „Odgovori na antisocijalne osobnosti u demokratskom društvu“ te je navedena zaklada financira u sklopu projekta „Projekt razvoja karijera mladih istraživača - izobrazba novih doktora znanosti“.
Na nama je odgovornost da budemo pozitivan primjer mladim ženama koje možda ni ne znaju da mogu biti znanstvenice zbog tradicionalnih patrijarhalnih društvenih uloga koje su im ponuđene tijekom odrastanja.
Kako nam kaže, filozofija je njezino zanimanje, ali i njezina strast za koju interes ne prestaje ni u slobodno vrijeme, čak ni kada planinari ili se naprosto opušta u prirodi. Upravo je u slobodno vrijeme razvila svoju ljubav prema stoicizmu, posebnom pravcu filozofije čiji je temelj razlikovanje stvari koje su u velikoj mjeri pod našom kontrolom i onih koje su u velikoj mjeri van naše kontrole.
Naletjela sam na 'Moralna pisma Luciliju' rimskog tragičara i filozofa Lucija Aneja Seneke. Preporučila bih to svakome – kratko i slatko za čitati. Mene je Seneka 'osvojio' na prvu i sljedećih nekoliko godina se pretvorilo u sakupljanje knjižica stoičkih autora iz antikvarijata. Prvu stvar koju sam kupila kada sam dobila plaću bila su lijepa izdanja Seneke i Epikteta (dva rimska poznata stoika) preko Amazona od kojih Epiktet ide svugdje sa mnom u ruksaku, govori nam.
No što je to zapravo što možemo naučiti od spomenutih grčkih filozofa i primijeniti u život suvremenog čovjeka?
Jedna od najljepših stvari kod stoicizma je što nas uči hrabro, mirno i mudro podnijeti životne situacije i nedaće usvajanjem načina razmišljanja koji gotovo ne ostavlja mjesta negativnim mislima, iscrpljujućim brigama, zloći i živciranju.
Kada idemo na razgovor za posao, ne bismo si kao cilj trebali postaviti ono izvan naše kontrole, a to je da dobijemo taj posao, nego to da dođemo na razgovor pripremljeni, u našem najboljem svjetlu, samopouzdani, sigurni u sebe
Stoici se bave temama koje nas se svih tiču kao što su prijateljstvo, vrijeme, smrt, starost, sreća, strah, ljutnja te o tome kako obuzdati naše emocije. Primjerice, Seneka govori o važnosti vremena i o tome kako je vlastito vrijeme najbitniji i 'najskuplji' resurs koji mamo, a često se njime 'razbacujemo' i dajemo ga bilo kome.
Pita se bismo li novac tako davali svakome tko nas traži i tko ga želi. Naravno, odgovor je negativan, dok vrijeme koje nam nitko ne može vratiti i koje je zapravo ono najbitnije što imamo dajemo svemu i svakome bez imalo razmišljanja, ističe ova mlada znanstvenica.
Promijeni ono što možeš, prihvati ono što ne možeš
Takve i slične misli u temelju su Mijina rada. Kako nam kaže, jedno od glavnih učenja stoicizma jest da razlikuje stvari koje su u velikoj mjeri pod našom kontrolom i one koje su u velikoj mjeri van naše kontrole. To je ideja koja se provlači i popularnom kulturom u obliku slogana poput 'Promijeni ono što možeš, prihvati ono što ne možeš', a grčki filozofi prvi su je iznijeli.
Ono što je pod našom kontrolom su naša mišljenja, rasuđivanje, porivi, želje, averzije, dok su stvari poput imetka, ugleda, položaja ili mišljenja drugih izvan naše kontrole. Ne bismo trebali trošiti energiju na stvari izvan naše kontrole, ja bih rekla 'ne vrijedi se sekirati oko toga', nego se posvetiti onome na što možemo utjecati; to je da zdravo i kritički razmišljamo o sebi i svijetu, da damo sve od sebe bez obzira na ishod, da postupimo ispravno makar to značilo gubitke u našem životu, da živimo dobrim i moralnim životom u zajednici, kaže nam.
Miju smo zamolili da navede primjere toga kako to funkcionira u praksi.
Primjerice, to se vidi u postavljanju ciljeva. Kada idemo na razgovor za posao, ne bismo si kao cilj trebali postaviti ono izvan naše kontrole, a to je da dobijemo taj posao, nego to da dođemo na razgovor pripremljeni, u našem najboljem svjetlu, samopouzdani, sigurni u sebe.
Hoće li nas naposljetku odabrati za posao, ne ovisi o nama jer možda je taj dan poslodavac loše volje, možda su već nekoga uzeli za posao, možda je direktoru boja vaše košulje antipatična ili ga vi podsjećate na nekoga koga ne može smisliti.
Drugi primjer koji navodi je odlazak na spoj.
Ono na što možemo utjecati je da budemo iskreni, da budemo autentični i vjerodostojni, da se lijepo odjenemo, da smislimo nešto zabavno za raditi, da budemo ugodni i obzirni. Ono na što ne možemo utjecati je što će ta osoba na kraju krajeva misliti o nama, hoćemo li joj se svidjeti ili hoće li se ona nama svidjeti. Ne možemo utjecati na to kako će osoba reagirati na nas i hoće li nas shvatiti onako kako želimo biti shvaćeni i kakvi uistinu jesmo, kaže.
Živjeti život pun moralnog karaktera
No ono što je također u središtu čitave prakse stoicizma je život koji se odlikuje moralnim karakterom. To se može postići tako da se teži stjecanju vrlina hrabrosti, mudrosti, umjerenosti i pravednosti. Prema stoicima ništa nije vrijedno gubitka moralnog integriteta.
Suvremeni svijet postavlja pred nas različite moralne izazove u kojima se možemo pronaći u situacijama gdje se očekuje da žrtvujemo naš obraz radi nekog drugog 'dobra'. Naravno, treba imati na umu da smo ljudi i da svi griješimo, ali je bitno nastojati biti što bolji. Također, društvo orijentirano materijalnom, popularnom, lajkovima i statusu može zamagliti ono što je zbilja bitno u životu, a to je kakve smo osobe, kakav život uistinu živimo i kako svojim djelovanjem pridonosimo zajednici, ističe Mia.
Suvremeni svijet postavlja pred nas različite moralne izazove u kojima se možemo pronaći u situacijama gdje se očekuje da žrtvujemo naš obraz radi nekog drugog 'dobra'.
Ono što čini Mia, svakako pridonosi zajednici. Naime, sve što smo spomenuli može značajno utjecati na mentalno zdravlje osobe, a ona svoj znanstveni rad temelji na proučavanju načina na koje su osobe koje pate od mentalnih poremećaja 'oštećene' te kakve to ima posljedice pri samoj definiciji mentalnih poremećaja.
Otvoreno pitanje je treba li pojam štetnosti ući u samu definiciju mentalnih poremećaja. Smatram da je pojam štetnosti vrlo interesantan jer služi kao svojevrstan signal pojedincu, ali i društvu, da 'nešto nije u redu' i da se nešto treba poduzeti.
Polazim od zdravorazumske ideje – ako nešto šteti nekoj osobi, čini se da je to razlog za ukloniti tu štetu. Viđenje i definicija mentalnih bolesti može imati posljedice na naš stav prema mentalnim poremećajima i osobama koje boluju od njih, na javne politike u zdravstvu, namjeni resursa za liječenje i slično, stoga je bitno dobro definirati i raščlaniti pojmove kojima se barata i specificirati što zahvaćaju što je upravo specijalnost filozofa, pojašnjava nam.
Mogu li nam pomoći „životni treneri“?
I dok je u posljednjih nekoliko godina mentalno zdravlje u sve većem fokusu, jednako se tako dogodila i ekspanzija „životnih trenera“. Međutim, sama činjenica što ih toliko postoji, ali i to što im se ljudi obraćaju, ukazuje na opći problem društva.
Čini se da ukazuje na nezadovoljstvo ljudi svojim životima i potragu za odgovorima o tome kako živjeti i kako živjeti dobro. Ono s čime se ne slažem je metoda kojom se to radi. Mislim da je jedan od najvećih problema trenda 'životnih trenera' što ide protiv toga da ljudi misle svojim glavama. 'Životni treneri' neuspješno pokušavaju ono što filozofija već radi tisućama godina, da odgovore ljudima kako da žive i to kako da žive dobro.
No ono što oni zanemaruju, čini upravo bit filozofije: vrijednost rasprave, promišljanja, logičkog i analitičkog rasuđivanja.
Tu dolazi do izražaja ljepota i vrijednost filozofije – nudi odgovore na pitanja, no ne nudi jedan odgovor, formulu koja svima odgovora nego nudi mnogo različitih odgovora te je na pojedincu da sam stvori vlastitu sliku dobrog života koja može biti inspirirana velikim misliocima, ali može biti i reakcija neslaganja s njima. Tko god daje odgovore, treba o njima dobro promisliti i razumno zaključiti imaju li ti odgovori smisla, ističe znanstvenica.
Dok se bavi navedenim pitanjima i nastoji pronaći ravnotežu između privatnog života i znanstvene karijere, Mia je svjesna i odgovornosti koju ima kao žena u toj sferi.
Danas ima sve više mladih znanstvenica te je moj dojam da su žene u znanosti rastući trend. Međutim, mislim da smo još uvijek u dobu kada je na nama odgovornost da budemo pozitivan primjer mladim ženama koje možda ni ne znaju da mogu biti znanstvenice zbog tradicionalnih patrijarhalnih društvenih uloga koje su im ponuđene tijekom odrastanja. Trebamo im pokazati da mogu sve, zaključuje Mia Biturajac.