Uzmi vjeru i sve ćeš dobiti!

.
“Ja imam 32 godine i želim da vam ispričam svoju priču s nadom da ćete izvući pouku.

 

Do prije dvije godine sam bila muslimanka, ali samo s imenom i prezimenom, ništa od islama nisam imala. I nemojte govoriti za sebe da ste muslimani, ako imate samo ime, jer ime ništa ne znači. Završila sam ekonomsku školu i znate kako to ide kroz srednju školu, izlasci s rajom, zabava. Posebno za nas djevojke to je pravi izazov, svaki petak se moraš potruditi da budeš najljepša, moraš pokazati svoje tijelo, moraš se našminkati da niko ne bude ljepši od tebe i na kraju obuti štikle od 10-12 cm, sve po cijenu da te neko primjeti i da ti pogledom kaže kako si neodoljiva. Ne mogu da vjerujem gdje sam lutala i kako sam samo mogla završiti da nije bilo Allahove milosti.

 

Sad iz ove perspektive mi sve izgleda tako jadno, za koga sam se ja to spremala i modirala? Sama za svoju propast sam se spremala, hvala Uzvišenom Allahu koji me je izvukao iz tog pakla, to je doista pakao. Jer ti gladne oči nikad ne možeš dovoljno nahraniti, koliko god da se skineš. Ne znam kako me nije bilo stid ići kroz grad, a svi mogu vidjeti moje noge, ruke, moj dekolte. Toliko sam bila jadna, zašto mi je to trebalo, kad sam mogla i bez toga. Jedno je jasno, nije me imao ko uputiti, majka mi ništa nije govorila, otac je samo šutio i govorio da pazim gdje idem. Pa ja sam pred sopstvenim ocem takva hodala, sad bih od stida propala u zemlju. U toj crnoj rupi, tamo među svim alkoholičarima i besposličarima sam upoznala svog momka, koji mi je oduzeo dobrih 8 godina života. Da, da, dobro ste pročitali, 8 godina. Dodatnih 8 godina bestidnog i bespotrebnog gubitka vremena.

 

Upoznali smo se kad sam imala 22 godine i prije 14 mjeseci sve je završilo, hvala Allahu. Vukao me je svih 8 godina, kada sam polahko počela ulaziti u godine, pitala sam ga šta planira sa mnom. Govorio je da će me oženiti, ali da još malo sačekam. I čekala sam i čekala. Čak smo se i zaručili, bila je to neka skromna večerica, moji i njegovi roditelji, sve smo dogovorili. Bila sam najsretnija na svijetu, misleći da ću se konačno udati. Da bi mi mjesec dana prije vjenčanja došao i rekao da je on sa mnom sve isprobao i da će mu biti monotono u braku, sve već zna, ništa mu nije nepoznato, on želi druge izazove i nešto što mu nije poznato, volio bi da oženi “poštenu” djevojku. Pala sam u tešku depresiju, danima nisam izlazila iz sobe. Prošlo je 6 dana od našeg prekida, ležala sam u svojoj sobi, bila je srijeda, lijep i sunčan dan, čula sam ezan, nisam tad ni znala za koji vakat je bio. Neki glas u meni, kao da mi govori da krenem u džamiju. Tako je uvijek, kad je čovjeku najteže, sjeti se Boga, jer mu drugog izlaza nema.

 

Krenula sam u džamiju, onako u kratkim pantalama i u tregerači, kad sam došla ispred, znala sam da ne mogu ući takva. Ostala sam ispred da čekam hodžu da ga pitam kako se klanja i da ga pitam ima li ikakvu dovu za mene. U našem narodu je prošireno da svi traže neku dovu kad ih nešto boli ili kad su tužni. A malo ko misli na namaz. Izlazili su ljudi i hodža zadnji, bio je to neki fini hodža, okrenu glavu, ne želeći da me pogleda. Nikad prije to nisam doživjela, i to nisam bila razotkrivena onako kako ja to znam, ali je opet od stida okrenuo glavu. To mi je toliko ulilo nadu da nisu svi muškarci isti. Molila sam ga da se okrene, rekavši mu da mu moram nešto reći. Okrenuo se, ali je svo vrijeme gledao u pod, mislila sam u sebi: ‘Blago njemu i blago njegovoj ženi, ako je ima.’ Kad sam mu rekla da želim da klanjam mislio je da se možda šalim s njim, ali kad sam mu sve objasnila, razumio me je. Rekao mi je da dođem večeras prije akšama, da će mi sve lijepo objasniti, također mi je rekao da se nada da znam kako se treba doći u džamiju. Samo sam se osmijenula… Nakon 3-4 susreta, naučila sam klanjati, prvo pomoću papira, a poslije i bez njih. Hodža mi je rekao da poslije namaza treba da uputim dovu i da kroz nju mogu da tražim šta god želim i šta god mi treba. Nisam znala da mogu tražiti baš sve što mi treba i da će se sve to možda i ostvariti. Prije nisam znala da Allah ispunjava naše želje, koje su dobre za naš život. Molila sam ga da mi oprosti za moje neznanje i molila ga da bude zadovoljan sa mnom, i da mi podari hajirli osobu, koja zna za Allaha.

 

Počela sam drugačije i da se oblačim, nisam više izlazila u kafiće, niti sam slušala muziku. Nakon nekog vremena, na ulici sam srela svog bivšeg momka. Smijao se što sam tako obučena i zvao me da dođem u njegov stan, priznao mi je da mu je krivo što ne može da vidi moje tijelo, da je čak zaboravio kako ono izgleda, savjetovao me da skinem suknju sa sebe i da se ponovo oblačim kao nekad. Na kraju mi je čak priznao da je nemoguće naći poštenu djevojku i pitao me da mu se vratim, ja sam samo odgovorila: “Ja želim muža koji će me svako jutro buditi na sabah-namaz, da znaš koja je ljepota u tome, i ti bi isto želio.” Nešto je još govorio, ali Allah dao, pa ga nikako nisam čula. Ja sam i prije željela, sama s njim da prekinem, nije mi se sviđalo što pije i znala sam da me vara s drugim djevojkama, to je normalno, jer tu nema stida ni vjere.

 

Mladići misle da je to normalno i da uvijek imaju onu jednu, kojoj se mogu vratiti kad požele. Jednostavno nisam mogla prekinuti s njim, već sam imala 28 godina i bojala sam se da se nikad neću udati, ako se ne udam za njega. Mislila sam da je za mene voz prošao i da ja više ne mogu naći momka. A hvala Allahu, Allah daje nafaku niotkud, a i ljubav je nafaka.

 

Sad imam muža, koji je hafiz i s kojim sam postala nova osoba. Nemojte se bojati i iz straha ostajati na stvarima koje vam se ne sviđaju. Bježite od ljudi koji ne klanjaju i koji ne znaju za Allaha. Posebno ovo važi za djevojke, ako se ti udaš za čovjeka koji ne zna za Allaha, vjeruj da neće ni on znati za tebe. Ne brini, Allah će ti dati nekog boljeg i ljepšeg od toga kojeg imaš, samo iskreno dovi i moli Allaha. Nađi sebi što više prijatelja, koji klanjaju, jer ćeš od njih imati koristi u kaburu i na Sudnjem danu. Zar ti nije draže da kad dođeš na Sudnji dan tebi u korist ide što si se udala za čovjeka koji ima namaz i koji je u vjeri, s kojim si djecu izvela na pravi put i s kojim si se spremala za smrt, nego nekog besposličara, koji je daleko od svega toga, s kojim ćeš doživjeti razočarenje i tugu na dunjaluku, pa čemu se onda nadati na Ahiretu? Ne bojte se, šejtan mnoge stvari učini lijepim i vi se nadate da će se ljudi promijeniti. Vi nemate vremena da čekate i ne živite u nadi. Od nade se ne živi!”

Izvor: