David Diez je samo dvije sedmice prije smrti snimio video poruku koja je rastužila i rasplakala sve one koji su je pogledali, a oni koji su je čitali u tekstualnim formatima putem web stranica, također su osjetili veliku tegobu i žal. Priča o životu, prije svega i poruka koju bismo trebali slijediti - ne bojte se smrti i ostanite borci do kraja.
David, bivši nogometaš i trener, 27. juna je, shvatišvi da je sam u stanu, a svjetan da se bliži njegov kraj, odlučio da snimi video u kojem je otvoreno govorio o svom životu koji se nažalost ugasio već u 35. godini, problemima s kojima je živio posljednjih godina, opakoj bolesti i porodici od koje se morao oprostiti na najtužniji način. Video je trajao 16 minuta, a dozvolu za objavljivanje istog dao je Primeri Plani, uz molbu da to učine svečano i nakon što umre. A umro je 14 dana nakon što ga je snimio.
Ovo je njegova priča koju je ispričao 27. juna, dok je čekao da posljednji put ugleda svjetlost i napusti ovaj svijet.
"Moje ime je David Diez de la Cruz i imam prilično napredan metastatski karcinom želuca. Imam 35 godina, dijete sam još uvijek. Sve je započelo 2019. godine, kada sam imao vrlo lijep projekt u školi Racing Villaverde: bilo je to prvi put da smo igrali s kompletnim ženskim timovima i ja sam bio zadužena za taj dio, radivši kao koordinator i trener. Tokom te godine počeo sam se osjećati loše. Imali smo i dobre vijesti, jer su meni i supruzi rekli da ćemo postati roditelji. Povrh svega, bila je to djevojčica. Svi smo bili uzbuđeni", počeo je Diez svoju tužnu ispovijest.
"16. aprila napravili su mi gastroskopiju i otkrili da imam napredni maligni tumor. U početku smo to smatrali borbom i željeli smo doći do pobjede u tom meču. Cijelu tu priču smo slikovito predstavljali kao nogomet jer ga igram od svoje sedme godine, ali stvari su se događale: rodila se moja kćer i stvarno sam uživao tokom mjeseca, pustili su me iz bolnice, ali tada su mi skinuli trbuh u prilično agresivnoj operaciji. Uklonili su mi i slezenu, dio jetre koja je imala malo metastaza i brojne limfne čvorove koji su pogođeni. Činilo se sve ovo kao da je kraj. Uzvratni meč bio je težak, jer su već pronašli metastaze u plućima, a posebno u plućnoj arteriji i u arteriji aorte. Odatle to više nisam doživljavao kao borbu, već kao suživot. Nas četvero smo se okupili u ovoj kući. Pa, vjenčali smo se usred pandemije, što je također bilo vrlo lijepo i super posebno. Bili smo uzbuđeni i željeli smo drugačije, sa više zvanica i normalnim protokolom, ali vidjevši da sat otkucava, da smo u 90. minuti i da se igra počinje komplicirati, to smo učinili brže. Unatoč tome, vjerujem da još uvijek ima vremena i da postoje produžeci. Vjenčali smo se i već evo živim sa suprugom, kćerkom i tumorom, što ne bi trebalo shvatiti kao loše, mi to barem pokušavamo shvatiti kao nešto normalno. Uprkos tome, mislim da moramo smrt početi mnogo više prihvaćati nego što to čine ljudi, jer baš kao što ću i ja umrijeti, svi ćete umrijeti", rekao je tada David.
"Preporučujem vam da živite, da uživate. Upravo u ovom trenutku najviše uživam u šetnji s kćerkom i ništa se ne događa. Dane u kojima sam bolestan pokušavam da provodim s njom. Kada vidite osmijeh te djevojčice, ustajete ranije i ne mislite ni o čemu drugom. Želim zahvaliti i svom partneru i roditeljima. I mom bratu, koji danas dolazi. Živi u Čileu i ne želim da me vidi s kablovima... iako će me vidjeti na kraju. Radujem se što ću ga vidjeti, pa se mogu smijati s njim, vidjeti kako njegova curica počinje hodati. Ali gubimo ga kao Španca. Kaže da više ne voli slaninu, da više voli criollo chorizo s umakom od chimichurrija. Ono što je istina je da ga moram vidjeti. Ono što imam s bratom vrlo je intimno. Zamolio sam ga da dođe, želim vidjeti svoju nećakinju... Mislim da je više neću dodirnuti, kaže da me jako voli videopozivom, pa i to je ono što mi vrijedi. Želim zahvaliti i svom djedu. Nije tu, ali znam koliko mi je to sada važno i što me naučio živjeti s tim. Umro je i od raka. Imao ga je tri godine i upravo je on sada taj koji me tjera naprijed. Drugi dan sam otišao na groblje i razgovarao s njim. Ja također ne vjerujem puno u groblja, u boga ili u bilo koje od ovih sranja, ali istina je da mi puno pomaže i čini me jačim nego što sam mislio da jest. Gadno je, svake sedmice vam saopšte novu lošu vijest, ali ne mogu odustati. Ne mogu zbog sebe i drugih", govorio je nesretni David.
"Bolsetan sam, da, ali ne smatram se bolesnim. Ponosno kažem da imam rak. Mislim da to ne trebate skrivati: morate više razgovarati o smrti i kad niste tamo, kako napuštate porodicu i takve stvari. To je ono što vas smiruje, kako onima koji odlaze, tako i onima koji ostanu, da vide da će sve i dalje funkcionirati. Naravno da će mi nedostajati. Kvragu, ako ti ne nedostaju ljudi koji te vole ... Ali ako razgovarate s njima, mirni ste i objasnite im to, ljudi će vas razumjeti, a poruka koju želim dati je da smrt mora biti naturalizirana, a kod nas se to čini kao tabu tema".
Za kraj je govorio o vjenčanju iz prošle godine i rođenju supruge s kojom je stigao da provede 10 mjeseci.
"Zbog koronavirusa nismo imali uobičajenu svadbu, bilo je tu tek nekoliko osoba. Moj otac i Amandina (supruga op.a) majka također nisu mogli da nas vide, bilo je teško, ali spektakularno. Ni za što na svijetu ne bih zamijenio svoje vjenčanje. I da, ne želim da budem David koji se borio i izgubio, nego David koji je uživao u životu", zaključio je.
"Sretno živim s kćeri. Kad izađem u šetnju sve će me boljeti, jer rak mi jede kosti, ali neka vidi da je njen otac u redu iako me se ne sjeća. Ono što tražim od Amande je da sasluša moj glas. To je ono što najviše osjećam izgubljeno. Imamo mnogo fotografija, više sada s mobilnim telefonima, ali glas je ono što se gubi. Ne želim da moja kćer izgubi glas oca", rekao je.
David je ušao u kuću istog poslijepodneva, satima nakon snimanja, i nikada više nije zakoračio na ulicu. Dana 11. jula potvrđena je njegova smrt, dok je Španija obilježavala desetu godišnjicu osvojenog Svjetskog prvenstva. Nogomet i život, ukratko. Počivaj u miru.
