Pred fudbalskom reprezentacijom Bosne i Hercegovine je novi ciklus utakmica u Ligi nacija, a selektor još uvijek nije izbacio spisak igrača na koje će računati. Uz blago kašnjenje, dolaze i glasine o otkazima ključnih igrača, ali jedan od onih koji će se svakako pojaviti na narednom okupljanju je igrač Barcelone, Miralem Pjanić koje je svoj dolazak potvrdio i u intervjuu za SportSport.ba.
"Dolazim na okupljanje. Razmišljao sam da li trebam da dođem ili ne jer sam u zadnje vrijeme imao povredu koja me je na duže vrijeme odaljila od terena i trebalo mi je malo više da se vratim u takmičarsku formu, ali odlučio sam da dođem i pokušaću da budem što spremniji za četiri utakmice koje su pred nama. Sigurno da nisam u optimalnoj formi, ali o tome ću još jednom popričati sa stručnim štabom, da vidimo kako najviše mogu pomoći reprezentaciji."
"Utakmice koje nas očekuju su jako bitne i moramo uraditi sve da dođemo do što više bodova. Znamo da zadnji ciklus nije protekao onako kako smo očekivali, ali zato je bitno da se sada ispočetka krene u pozitivnom svjetlu. Zato mi je bitno da sada budem tu sa ekipom, da nešto stvorimo i da krenemo raditi za kvalifikacije za Evropsko prvenstvo."
Iako nije jasno rečeno, čini se da je upravo to Evropsko prvenstvo glavni cilj koji je pred nama i izgleda da će se u tom periodu i naša ekipa dosta promijeniti. Nisi možda prava osoba koja bi donosila takve odluke, ali po tvom mišljenju, šta je pravi put: Ići što prije na podmlađivanje i stvarati novi tim ili uvijek pozivati najbolje što imamo i igrati utakmicu za utakmicom?
"Mislim da ova Liga neće biti toliko bitna kao kvalifikacije za Evropsko prvenstvo, ali ne može se ući u te kvalifikacije u pozitivnom duhu i sa samopouzdanjem ako ove utakmice ne dobijemo. Ove utakmice će nam biti jako bitne za pozitivan start. Svakako da je bitno da podmladimo ekipu u smislu da igrači koji su već počeli igrati moraju preuzeti veću odgovornost na sebe. Oni su sljedeći lideri i budućnost naše reprezentacije i to im mora biti jasno. Od njih će se očekivati sve više i više. U zadnjem ciklusu bilo je dosta novih igrača i sada i oni imaju neko veće iskustvo što će nam sigurno biti od značaja. Ali i mi stariji, skupa sa mlađima, moramo raditi na tome da se stvori neka pozitivna priča. Znamo da trenutno situacija nije najbolja i nije lako igrati u takvoj atmosferi, ali znamo i da samo rezultat može da vrati tu neku pozitivnu energiju u reprezentaciji i oko reprezentacije."
"Bilo bi jako značajno da se jasni ciljevi iznesu prije početka samih kvalifikacija, da li iz Saveza ili od strane stručnog štaba. Potrebno je izaći u javnost i reći tačno šta je cilj. Predsjednik je već rekao da su cilj sljedeće kvalifikacije, ali i Liga nacija nam mnogo toga može donijeti. Zato bi i o tome trebalo postaviti jasne i glasne ciljeve od strane Saveza, tako da znamo svi od početka šta se gradi. Naš narod nekad i nerealno gleda na kvalitet naše reprezentacije, jer neke reprezentacije imaju mnogo veće iskustvo a to često ima veliku ulogu. Nama je bitno da izgradimo novu ekipu i cilj je da se ide na naredno veliko takmičenje. Neće biti lako, ali pokušaćemo uz bolje igre i zdraviju priču oko reprezentacije da vratimo navijače na tribine, da budu uz nas. Znamo da sigurno nismo pružili ono što se od nas očekivalo, ali realno je i to da reprezentacija više nije ona koju smo imali sa Ćirom i Sušićem, gdje smo imali uvijek standardne igrače u ekipama u Evropi, a pri tome i zrelu ekipu, sa dosta iskustva. To danas nemamo."
Veliki je pritisak oko reprezentacije uvijek, a satisfakcija rijetko dođe. Nismo reprezentacija koja uvijek učestvuje na velikim takmičenjima. U mladim kategorijama si igrao za drugu reprezentaciju, za Luksemburg, a kasnije si odabrao BiH. U Luksemburgu bi bio opušten i bez toliko pritiska, jesi li nekada razmišljao o tome, žargonski "što ti ovo treba?"
"Nisam. Ja kada sam odlučio da igram za Bosnu, sjećam se dobro da sam tek došao u Lyon i prišao mi je trener Lyona i rekao da će me zvati Raymond Domenech tog dana da popriča sa mnom. On je tada bio selektor reprezentacije Francuske (ranije osvojio srebro na SP, op.a.), a ja sam tada tek napunio 18 godina. Ja sam tada upravo odlučio da igram za Bosnu i Hercegovinu. Tačnije, ne tada, nego sam uvijek znao da hoću da igram za BiH, samo što nisam to govorio javno. Morao sam paziti šta govorim, jer sam čekao taj moj bosanski pasoš. I tako dolazi Domenech, kaže mi 'Mire, vidi, sviđa mi se vrlo tvoj napredak, želio bih te pozvati možda na slijedećem spisku. Da li bi ti bio spreman da uzmeš državljanstvo Francuske?' Odgovorio sam da nisam očekivao taj poziv, zahvalio se prije svega. Iznenadio sam se, ali rekao sam mu da je moj san da igram za reprezentaciju Bosne i Hercegovine, da sam odlučio i da je to moja zadnja odluka. On je rekao da razumije, da me cijene, ali za mene tada nije bilo dileme. Ja sam tada imao osamnaest godina, znao sam da u Francuskoj igraju mega zvijezde, ali moje srce je uvijek biralo Bosnu i Hercegovinu. Uvijek sam bio više nego zadovoljan što mogu nešto da uradim za moju državu i reprezentaciju. Odveo sam svoju naciju na Svjetsko prvenstvo, dao sam gol za svoju državu na tom prvenstvu, igrao kao Bosanac u najboljim klubovima svijeta, predstavljao svoju domovinu na najbolji moguči način. To je za mene uvijek bio neki ponos - da ja kao Bosanac mogu da igram u Barceloni, u Lyonu, Juventusu."
Čini se da se taj duh polako gubi kako dolaze nove i nove generacije. Sve nam je teže i teže dobiti mlade igrače da igraju za našu reprezentaciju.
"Ali ja to ne razumijem. Te odluke ja nikada neću razumjeti. Ja imam majku i oca i cijelu familiju koji smo iz Bosne. Kod nas se bosanski priča u kući, sve naše tradicije slijedimo. OK, odrastao sam u inostranstvu, ali ja znam ko sam i šta sam i cijeli svoj život ću biti takav i taj. Tako ću i svog malog Edu učiti da bude Bosanac."
S njim pričaš bosanski?
"Bosanski, naravno. Iako smo mi odrasli vani, ja znam da ćemo zauvijek biti iz Bosne i Hercegovine, znam šta smo i dok ne umremo mi ćemo biti Bosanci i Hercegovci. Kod mene će to uvijek biti neki prioritet. Kao što je moj otac mene usmjeravao, tako ću i ja raditi. Ja sam sam donio svoje odluke, ali meni je to bilo prirodno, jer sam tako odgojen."
Kad smo kod toga, često viđamo da roditelji donose odluke za svoju djecu?
"Da, vidim to se često dešava. Vidim da roditelji pričaju, daju intervjue po novinama. Ne znam otkud im to pravo i ne znam zbog čega pričaju. Jednostavno, neki igrači još nisu ništa uradili u karijeri, a roditelji pričaju kao da su nešto već postigli. Karijera je vrlo duga i ona se gradi. Tu nema nikakve potrebe da neki roditelj dođe u novine i da priča nešto. Ja to nikad nisam čuo od igrača koji su napravili velike karijere i uradili velike stvari. Od njih to nikad ne čuješ. Roditelji treba da pomažu, a ne da odmažu svojoj djeci, dug je put."
Danas se i mnogo više politike provlači kroz priču o reprezentaciji nego što je to nekad ranije bio slučaj i to vjerovatno dosta utiče i na podršku sa tribina. Među navijačima se mnogo više priča o politici, a ima li toga kad vi dođete na okupljanje, osjetite li vi to?
"To je nešto što mi možda i najviše smeta, te priče. Ja volim nogomet i mene interesuje samo da najbolji igraju. Mi smo država kakva jesmo, tri nacije u jednoj državi i nek budu najbolji od tri nacije jednostavno pozvani. I to mi najviše smeta, jer mislim da u te priče nikako ne treba ni ulaziti, jer to nije sport. Sport je skroz druga stvar, to mora biti zdrava priča, samo fudbal."
A ima li takvih poziva? Igraju li najbolji?
"To bi bilo najgore. Nikad ne želim da mislim da je tako. Ako bih i minimalno osjetio da je neko pozvan iz političkih razloga, zato što je ovaj ili onaj, ja bih odmah odustao od reprezentacije i prestao bih igrati za reprezentaciju. Jer to je sve osim sporta i na taj način sigurno ne možemo imati uspjeha. Kad bih znao za takav poziv, odmah bih digao glas."
A menadžerski lobiji i menadžerski igrači u reprezentaciji? O tome se u javnosti dosta priča, imaju li te priče osnove?
"Ja do sada ništa takvo nisam radio niti želim raditi. Ako bih znao za takav slučaj i da se neko poziva zato što je prijatelj sa ovim ili sa onim, ja tu ne bih vidio nikakvu zdravu priču i prvi bih odmah rekao: Dosta, sami tako radite, ja na taj način ne želim dolaziti. Tako se ne radi nigdje na svijetu i nema razloga da se tako radi u mojoj državi. Odmah bih napustio reprezentaciju."
Asmir Begović je uputio neke kritike baš u tom smislu, smatraš da su neosnovane?
"Svako ima svoje mišljenje, ali ja ne znam da li su to realne priče. Ako je to rekao sigurno da ima i razlog što je govorio. Nije iznio nikakve dokaze. Ja nisam selektor, niti sam ikad ikoga preporučio. Ne znam zašto Begović više ne dobija pozive, ne znam da li je Begović bio prestao dolaziti zbog nekog zadnjeg okupljanja. Ne znam. Ali sigurno da su bile neke trzavice, jer smo i svi mi čitali i vidjeli da je bilo problema na relacije Begovića i Saveza."
Rijetko imamo priliku ovako konkretno pričati sa igračima koji su i glavni akteri svih dešavanja, a mnogo se glasina čuje o svemu što se dešava ili ne dešava u reprezentaciji. Govori se o klanovima, pa su navodno u jednom klanu bili Begović, Lulić, Ibišević, Medunjanin, u drugom Džeko, Spahić... Jesi li ti ikad osjetio to u reprezentaciji?
"Ja to ne bih nazvao klanom. Mi kada smo išli na Svjetsko prvenstvo, atmosfera u reprezentaciji je bila zdrava i mi smo jedino tako i mogli napraviti neki rezultat. Naravno da u svakoj ekipi postoje momci koji su se malo više družili zajedno. Ne možemo mi svi biti stalno zajedno i družiti se stalno sa jednim i drugim. Naravno da se neko malo više druži i razumije sa jednim igračem nego sa drugim. To je normalno, nisu to klanovi. Mislim da je ružno da bilo ko priča na taj način, pogotovo ako to rade bivši reprezentativci. To je najlakše, da pljuješ po nečemu gdje si bio, pogotovo bivše saigrače. A niko nikada ništa nije rekao dok je bio unutra. Nikome ništa nije smetalo. Ja mislim da ako imaš neki problem u ekipi, a ima ih svugdje, od Juventusa do Barcelone, to se riješi u ekipi, zajedno. Najlakše je kasnije ispasti heroj pred navijačima jer se sada njima sviđa to što se govori, a dok si unutra, ništa ne govoriš. To nije u redu, nema respekta prema bivšim saigračima, što je prva i najbitnija stvar."
Moramo prokomentarisati i slučajno snimljeni razgovor Lulića i Handanovića gdje je okupljanje bh. reprezentacije okarakterisano kao prilika za posjet rodbini, pojest baklavu...
"Ne znam šta je sa time htio da kaže. Tačno je da smo imali i određenu slobodu da se vidimo s porodicom, možda je kod nas malo više dopušteno nego drugdje, a možda nije. Malo nam je falio pravi kamp gdje bismo imali prave teretane i sve ono što nam treba u jednom kampu, pa smo onda morali ići na neka mjesta gdje dolazi narod. Možda nam fali što nemamo to u Zenici."
I sam raspored utakmica je sve gušći i gušći. Evo sada ide okupljanje, pa utakmice, nećete se stići ni odmoriti, a već kreću pripreme u klubovima. Čini se da se od vrhusnkih fudbalera pokušava iscjediti što je moguće više?
"Iskreno mislim da to bude previše. Nije problem fizičke spreme i odmora, mi smo navikli igrati svaka tri dana. Problem je što mentalno nema dovoljno prostora za pražnjenje i odmor. Nije to fizički napor, više je teško skupiti mentalnu energiju, malo misliti na neke druge stvari. Ne znam dokle će to ići, čini mi se da svakih godinu-dvije dolaze neka nova takmičenja i neke nove utakmice i jednostavno više nemamo nikakvog vremena za oporavak. Igrači tokom priprema napune energiju i to treba da im traje cijelu godinu, a to je zaista premalo. Onda dolazi do povreda, do nekvalitetnih igara, pa onda pada i kvalitet utakmica."
Kad reprezentacija igra dobro, vrlo često budeš zaslužan za to kao neki motor u našoj ekipi, ali publika to ne vidi ili se podrazumjeva. A kad odigraš loše, onda si glavni krivac za poraz. Često se govori da za reprezentaciju ne igraš kao za klub. Smeta li ti to? Bole li kritike?
"To je za mene jedna glupa priča, posebno priča da se ne trudim za reprezentaciju, a trudim za klub. Nerealno je to. Počeo sam sa 18 godina igrati za reprezentaciju i drugi sam po broju nastupa. Ja sam 13 godina tu, niko ne voli reprezentaciju i niko više nije sanjao da igra za nju od mene. Za mene je to nešto posebno. Znam i da imam veliku odgovornost, ali to je sve normalno. Još u pjetlićima svi su očekivali od mene da pravim razliku i meni to nikad nije smetalo, to je za mene uvijek bio motiv. Tu odgovornst sam uvijek preuzimao. Na žalost i ja nekad nisam zadovoljan svojim igrama, ali ne mogu ja uvijek jedini od jedanaest igrača biti kriv za lošu igru, to ne mogu da prihvatim. Mire može imati loš dan, ali loš dan mogu imati i drugi igrači. Sve prihvatam, ali ono što mi smeta je da mi neko kaže da ne volim igrati za reprezentaciju. Možda moje kvalitete više dođu do izražaja u klubu nego u reprezentaciji jer u klubu imam drugačije saigrače. Često se desi i da protivničke reprezentacije stave igrača ili dvojicu na mene i onda mi je mnogo teže igrati. To mi se često dešava, ali tu moramo naći neko rješenje kao ekipa."
Misliš li da je potrebno pronaći malo drugačiju ulogu za tebe u reprezentaciji od one koju imaš u klubovima?
"Ja sam svoje najbolje igre pružao kad sam ispred sebe imao Ibiševića, Misimovića, Lulića, Džeku, a iza sebe Spahića, Mujdžu... Kad imaš te iskusne igrače, koji su u najboljim, zrelim godinama, i kad znaš da i oni uzimaju veliku odgovornost u igri, puno lakše dolaziš do izražaja. Ono što bih sada želio da se promijeni u reprezentaciji je da saigrači uzmu puno veću odgovornost. Da uzmu inicijativu, da se ne plaše. Da igraju opušteno kao u klubu. Očekujem da uzmu inicijativu, pa nek se promaši, nema veze. Ali jednostavno naša igra će biti bolja kad protivnik ne zna odakle može doći opasnost, nego kad samo očekuju da sve dođe od jednog ili dva igrača. To je skroz druga priča."
S kojim selektorom si najbolje sarađivao?
"Najbolje sam došao do izražaja sa Sušićem, ali dobar rad sam imao sa svima. Ne bih ni za jednog rekao da je podbacio. Na Svjetsko prvenstvo smo otišli sa dobrom ekipom i dobrim selektorom, a tada je bila i zdrava priča i oko reprezentacije i oko Saveza, u državi. Svi smo nekako bili ujedinjeni."
A sada, kako to ponovo postići?
"Ponavljam, trebamo imati plan, treba se znati kako ćemo u budućnost. Bez plana sigurno nećemo ništa napraviti i samo ćemo udarati u zid. Da li je to projekat na dvije godine, četiri, pet... Ali da se javno i jasno kaže šta se očekuje u narednim godinama, kakvu ekipu pripremamo, kroz koji ciklus, kroz koliko godina, kakve rezultate očekujemo. Da se kaže: Cilj nam je da XX godine odemo na XX turnir. Bez jasnih ideja i jasnih planova ne možemo nigdje ići."
Pjanić pomaže progresu Bosne i Heregovine i van travnatih terena
Planiraš li tokom ljeta dolaziti u Neum? Mogli smo pročitati da gradiš, investiraš dosta u BiH?
"U zadnje vrijeme pokušavam dosta toga raditi u Bosni i Hercegovini, onoliko koliko mogu. Ulažem. Ali, dolazim, a i roditelji su mi često tu. Moji roditelji uvijek kažu da je to naše, kakvo je tekvo, naše je.
Možda ne osjećaš tako, ali za turizam i državu je to velika stvar. Kada dođe zvijezda kao ti, pa gradi, onda pozove druge poznate igrače, to je velika promocija...
"Na tome sam uvijek htio da radim, da pokušam pomoći da napredujemo, da naš narod ima budućnost..."
