Ljubović je dugogodišnji profesor historije i latinskog jezika, a član je Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u dijaspori i domovini. Dugi niz godina bavi se disciplinama kao što su heraldika, onomastika, toponomastika, epigrafika, genealogija i druge. Objavio je više knjiga sa tematikom heraldike, a napisao je i niz stručnih članaka u različitim časopisima u Hrvatskoj i inozemstvu.
Poznat je brojnim Cazinjanima, budući da je skoro 20 godina bio profesor u cazinskoj gimnaziji. Iako već godinama živi i radi u Republici Hrvatskoj, Ljubović je ostao privržen ovom kraju, za što je i dokaz njegovo najnovije djelo koje će uskoro ugledati svjetlo dana.
Jednu od mnogih priča koje će nam akademik Enver Ljubović plasirati u novoj knjizi nosi naziv “KULA RADETINA-RADOTINA.”
„Prošetah pored Kule Radetine, prisjetih se svoga djetinjstva i drugova koji su kao momci otišli iz rodnog kraja u bijeli svijet. Njima u spomen napisah ove stihove u nadi da će se jednog dana vratiti i završiti svoju životnu priču tamo gdje su je započeli.” – napisao je Mirsad Mahmutović.
Mnogi su čuli za ovaj fortifikacijski objekat izuzetne spomeničke i kulturno-historijske vrijednosti, koji je nakon toliko godina postojanja, ipak odolio zubu vremena te se i danas mogu na objektu prepoznati vanjski gabariti ovoga graditeljskog srednjovjekovnog objekta, koji je u različitim historijskim razdobljima uvijek imao istu ulogu, a to je odbrana i zaštita od različitih neprijateljskih vojski, koje su prolazili ovim krajem te često pustošile i ubijale okolno stanovništvo.
Samo ime kule je predosmanlijsko te dolazi od osobnog ime Rade, Radeta, radota, pa je kula koju je možda gradio neki Rade ili Radetina-Radotina (augmentativ, nastao od osobnog imena Rade), nazvana je tako, kako se još i danas zove.
Područje Cazina bilo je naseljeno u prethistorijskom vremenu, o čemu svjedoče arheološki ostaci raznih predmeta od ilovače, kamena, bronce i željeza, koji su pronađeni na lokalitetima Čungar, Gradina i Selište i dr. Kako se u okolici Bihaća-Privilica i Ripča u 8. st. p. n. e. živjelo ilirsko pleme Japodi, pretpostavlja se da su bili prisutni i na području Cazina i cijelog prostora Cazinske krajine, a oni su obožavali vodu, pa su i njihova naselja uglavnom bila tamo gdje je bilo dosta vode.
Početkom nove ere na cazinsko područje naseljavaju se Rimljani. Kula Radetina i kula Bišovac nalazile su se u trokutu te su imale namjenu da osiguravaju obrambeno obližnji utvrđeni stari grad Mutnik, koji se nalazio u samom središtu toga trokuta. Katolička vlastela je držala grad Mutnik, koji je važio za najveću utvrdu u tom području, sve do njegovg zauzeća od strane Osmanlija krajem 16. st.
Kula Radetina zajedno s ostalim srednjovjekovnim gradovima i utvrdama Cazinske krajine predstavljala je dio pograničnog odbrambenog sustava niza utvrđenih gradova. Kula se prvi put spominje u historijski dokumentima kao posjed poznate plemićke obitelji Kobasića, koji su bili gospodari Brekovice u 15. i 16. st.
Od 1577. godine Kula Radetina dolazi pod osmansku upravu, nakon što su Osmanlije zauzele Cazin. Tada je služila kao karaula (osmatračnica) i stražarnica, po čemu je ovaj kraj oko same kule dobio ime Karaula, a tako se i danas zove ovaj prostor. Kula je visoka te relativno uska građevina, koja je bila izgrađena i korištena kao vlastelinski fortifikacijski objekat, odnosno odbrambeni objekat koji je čuvao posjede plemića Kobasića
Kula je izgrađena na jednoj pećini na strmom i nepristupačnom uzvišenju, pa se pretpostavlja da je postojao tajni ulaz iz pećine koji je do danas ostao neistražen. Ispod Kule nalazi se pećina iz koje izvire potok Radetina.
Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine proglasila je 2012. godine Kulu Radetinu prirodnim i graditeljskim naslijeđem te jedinstvenom graditeljskom cjelinom na ovom prostoru.
