Zajedno sa dr. Ottom, kojeg sam upoznao kao rektora teološkog fakulteta u Bazelu i s njim sklopio prijateljstvo, uspio sam formirati grupu poslanika u konfederalnoj skupštini čiji je predsjednik bio Egon Loeb, sin najbogatijeg Švicarca Leona Loeba, s kojim sam se, također, upoznao. Organizirali smo saslušanje u švicarskom parlamentu o Bosni i Hercegovini, a predložio sam da se na to saslušanje pozovu najveći i najznačajniji moralni autoriteti u BiH, a ne političari angažirani u sukobima.
Vjerski autoriteti
Tako je došlo do poziva koji je odbor za vanjske poslove parlamenta Švicarske Konfederacije uputio tadašnjem reisu-l-ulemi Mustafi ef. Ceriću, kardinalu Vinku Puljiću i, na moj prijedlog, episkopu travunskom Atanasiju, trojici najuvaženijih vjerskih autoriteta u zemlji, da izlože svoje viđenje situacije u Bosni i Hercegovini. Smatrao sam da su sva trojica u stanju da u svojoj vizuri prikažu stanje.
Znao sam da će Cerić i Puljić izložiti istinu, tj. da je zemlja napadnuta i da se ljudi masovno progone i ubijaju, da se ruše vjerski i objekti kulture, a za Atanasija sam znao da ne može govoriti istinu i da će izreći žalopojku kako Srbe istrebljuju svi od Kosova do današnjih dana i da će to upravo imati suprotan efekt.
U mojoj rezidenciji priredio sam večeru gostujućim autoritetima i vidio da je moja prognoza bila ispravna, a sutradan se cijela operacija pokazala kao izvanredan uspjeh jer je parlament donio zaključak kojim se konfederalna vlada obavezuje da otvori ambasadu i pošalje ambasadora u Sarajevo te kontrolira djelatnost srpskih organizacija uz potvrdu zabrane Karadžiću boravka na teritoriju Švicarske.
Ovo je bio jedinstven slučaj u bilo kojoj državi da je naša diplomatija uspjela organizirati parlamentarnu raspravu o Bosni i Hercegovini uz učešće svjedoka iz naše zemlje i da ta rasprava rezultira takvim zaključcima.
Pokazalo se, uz to, da je moje poznanstvo sa dr. Ottom bilo veoma plodno. Dr. Otta, koji je jedno vrijeme bio čak i predsjednik Konfederacije, upoznao sam prilikom posjete Bazelu, kada sam izrazio želju da posjetim kuću u kojoj je stanovao poznati renesansni filozof i humanista Erazmo Roterdamski. Poznanstvo s dr. Ottom dovelo je do poziva da održim predavanje o Erazmu.
Konvoj pomoći
Nakon tog predavanja dr. Otto me upoznao s nadbiskupom i primasom katoličke crkve u Švicarskoj kao i s nadbiskupom Weberom, koji je bio Papin nuncij i, istovremeno, doajen diplomatskog kora, koji je, također, došao da sasluša moje predavanje. Weber je posebno bio zainteresiran i pokazao je pravo oduševljenje za moj interes kako za Erazma tako i za Hegelov boravak u Švicarskoj koji je jedno vrijeme u toj zemlji boravio kao kućni učitelj te u pismu svom prijatelju Schelingu izložio veoma zanimljive opservacije o Švicarcima i Švicarskoj.
Interesirajući se za porijeklo mog interesiranja za ove filozofe, Weber me je pozvao na večeru u svoju rezidenciju, a ja sam ga zamolio da kod nadbiskupa Rimokatoličke crkve i primasa katoličkog klera u Švicarskoj ishodi dozvolu da mogu uz pomoć katoličke humanitarne organizacija “Caritas” poslati konvoj humanitarne pomoći u Bosnu i Hercegovinu i to direktno u njen centralni dio Bugojno, Travnik i Zenicu.
Sve ove činjenice su mi pokazale da je veza koju jedan ambasador može uspostaviti privatno veoma bitna za ukupni efekt njegovog djelovanja ne samo u društvenom nego i u političkom establišmentu jedne zemlje.
To se potvrdilo kad sam uspio uz pomoć prof. Zieglera, koji je bio profesor na Univerzitetu u Ženevi, uspostavim vrlo živu vezu sa PEN klubom i udruženjem književnika u Švicarskoj, što je dovelo do dodjele jedne vrlo značajne književne nagrade našem poznatom piscu Dževadu Karahasanu, tako da sam prisustvovao dodjeli te nagrade u Ženevi i održao pozdravni govor.
Upravo kad sam bio u punoj aktivnosti, u posjetu u Švicarsku došao je rahmetli Irfan Ljubijankić, tadašnji ministar vanjskih poslova naše zemlje, da bi sa mnom razgovarao povodom pisma u kojem sam najavio ostavku zbog brojnih opstrukcija kojima sam bio izložen.
On nije htio čuti o mom povlačenju, nego je zatražio od mene da prihvatim mjesto ambasadora naše zemlje u Velikoj Britaniji, gdje, suprotno svakoj logici, nismo imali ambasadora uopće, nego su poslove vodili jedan Palestinac i nekoliko ljudi bez ikakvih znanja i sposobnosti.
Iskreno, meni je u Švicarskoj postalo prilično udobno, jer sam konačno dobio pristojan stan, stvorio krug poznanika i prijatelja među našim ljudima i među Švicarcima, a posao je postao rutinski, što mi je omogućavalo da se vratim i mom originalnom poslu, tj. pisanju knjiga. I, iako sam ministru Ljubijankiću napisao da ne mogu raditi pod uvjetima stalnih napada i pokušaja da me dezavuiraju, informirajući ga o dvije stvari koje su se dogodile neposredno prije njegovog dolaska, zaključio sam da ne mogu odbiti Ljubijankićev zahtjev.
(Autor: Akademik Muhamed FILIPOVIĆ/Moji diplomatski dani (VII)