Charlie Kirk, desničarski politički komentator, ubijen je u atentatu na kampusu Univerziteta Utah Valley. Njegovo ubistvo, odnosno reakcije na ovaj nemili događaj, pokazale su duboku razjedinjenost unutar američkog društva.
Kirkov atentat je još jedan u nizu napada na političare i druge osobe povezane s političkim životom u SAD-u, u zemlji koja ima brojna traumatična iskustva s ovom vrstom događaja.
Međutim, posljednjih nekoliko godina, reakcije na ove događaje pokazuju da se umjesto jedinstva, koji je prirodan odgovor jednog društva kada se desi ubistvo ili napad u ovoj sferi, iskazuju i dodatno ističu razlike koje su evidentne među građanima SAD-a.
Ekstremi s obje strane zloupotrijebili ovo ubistvo i druge napade
Dok su političari iz obje političke stranke u Americi jasno osudile atentat na Kirka, nazivajući ga "potpuno neprihvatljivim porastom političkog nasilja", brojni influenseri koji pripadaju radikalnim političkim opcijama su imali drugačiji odgovor.
Ljevičari, koji su Kirku zamjerali stavove koje je zastupao, su čak i slavili njegovo ubistvo, dok su oni nešto umjereniji izrazili saučešće, ali uz komentar koji sugeriše da je on "zaslužio atentat" zbog svog javnog djelovanja.
S druge strane, ekstremisti s desne strane političkog spektra su atentat na Kirka iskoristili da pozovu na obračun sa svojim neistomišljenicima, te su čak pozivali i na građanski rat.
Ova eskalacija s obje strane, iako se ne može pripisati većini građana, je amplicirana na društvenim mrežama, čime se može odati dojam da to smatra kritična masa ljudi koja je spremna rizikovati stabilnost unutar Amerike zbog neslaganja oko političkih stavova.
Period istinske stabilnosti trajao manje od 40 godina
Kada pogledamo historiju Amerike, ovaj nivo razjedinjenosti i polarizacije mogao se vidjeti tek sredinom 19. vijeka, kada su neslaganja oko pitanja ropstva i prava za savezne države dovele do krvavog građanskog rata.
Čak i nakon što su unionisti pobijedili separatiste sa juga SAD-a, sljedećih nešto manje od 100 godina je obilježeno polarizacijom po pitanju prava za osobe crne puti, što je riješeno tek 1964. godine.
Iako je i po usvajanju historijskog Zakona o civilnim pravima te godine bilo političkih sukoba, period do početka 21. vijeka se može opisati kao "zlatna era" političke stabilnosti.
Političari iz tog doba koji su vodili glavnu riječ u političkom prostoru SAD-a imali su nesuglasice, ali su one rješavane većinom na zdrav i demokratski način.
Treba svakako reći da je tome doprinjela i kolektivna trauma nakon atentata na predsjednika Johna F. Kennedyja 1963. godine, kada je Amerikancima postalo jasno da je ujedinjenje, uz manje nesuglasice koje se rješavaju mirno, jedini put naprijed.
Kontroverzne pobjede, promjene stavova te "normalizacija nenormalnog"
Sve je to trajalo do početka 21. vijeka, kada je istinski počela nova runda agresivne polarizacije unutar američkog društva.
Iako je tek pojavom Donalda Trumpa, aktuelnog predsjednika SAD-a, ta polarizacija prešla iz "prikrivene" u otvorenu, ona je postojala i ranije.
Kontroverzna pobjeda Georgea W. Busha na izborima 2000. godine je zapravo startna tačka, a svi naredni predsjednici su, na jedan ili na drugi način, tome doprinijeli.
Barack Obama, koji je 2008. godine osvojio izbore pričom o "potrebnom ujedinjenju", postajao je sve odvojeniji od Amerikanaca koji su pripadali konzervativnom pokretu, a njegov izbor za predsjednika, te sve okolnosti oko toga, djelomično su dovele i do pobjede Trumpa.
Posebno se to odnosi na činjenicu da je Obama "kupio" brojne konzervativce stavovima o, između ostalog, istospolnim brakovima, da bi kasnije ponosno predvodio pokret koji je kulminirao legalizacijom ovih zajednica u SAD-u.
Ne ulazeći u "meritum" njegovih stavova, Obama je za konzervativce koji su njemu dali povjerenje u drugom mandatu postao "izdajnik."
Kada je 2016. godine Trump osvojio svoj prvi mandat, polarizacija je postala i više nego očita.
Njegov odmak od političke odmjerenosti koja je krasila sve važnije političare u historiji SAD-a, otvorila je vrata za ekstremiste s desne strane političkog spektra, koji su postali sve otvoreniji u izražavanju svojih stavova, a koje je američko društvo, s razlogom, poslalo na margine.
Iako su Amerikanci napravili svojevrsnu "korekciju" izborom Joea Bidena na mjesto predsjednika 2020. godine, njegov bijeg od centrizma kojim je obilježio svoju političku karijeru je još jedna etapa u polarizaciji američkog društva.
Ovim je, suštinski, ugašena i posljednja prilika, barem zasada, da se Amerikanci ponovo ujedine po osnovnim pitanjima. Upravo danas, građani SAD-a žive tu realnost koja im se gradila u društvu u posljednjih 20 godina, a to najbolje ilustruju reakcije na Kirkovo ubistvo.
Teško je vidjeti rješenje
Sve ovo ukazuje da se Amerika nalazi na putu samodestrukcije za kojeg, barem se to može pretpostaviti prema trenutnom stanju, nema brzog rješenja.
Građani u SAD-u se sve više identificiraju s idejama koje se (opravdano) mogu nazvati radikalnim, a ekstremizam jednostavno mora završiti s negativnim posljedicama.
Nažalost po Amerikance, te negativne posljedice sada prelaze i u direktno nasilje iza kojeg stoje politički motivi, ili se barem tako percipiraju.
Ubistvo Kirka, ali i ubistvo demokratskih političara u Minnesoti od prije nekoliko mjeseci, te brojni drugi napadi, atentati i incidenti koji imaju političku pozadinu, nekada su u Americi bili poligon za ujedinjenje.
Danas su prilika za rast i promociju ekstremističkih ideja, a taj put ne može drugačije završiti nego nasiljem.
