Kriminogena privatizacija u BiH nije mimoišla ni „Kombiteks“ iz Bihaća, koji je nekada sa više hiljada zaposlenih bio okosnica razvoja grada na Uni, a u kojem su 62-godišnji Džulaga Halilagić i njegova 58-godišnja supruga Ramza radili dugi niz godina i hranili svoju porodicu.
Danas je priča sasvim drugačija. Na samom ulazu u dvorište porodične kuće osjeća se duh neimaštine i teškog siromaštva. Na vratima nas dočekuju umorna i iscrpljena lica Džulage i njegove žene Ramze, dok su njihovi sinovi Admir i Elvir sa sjekirama u rukama otišli tražiti da nekom cijepaju drva za minimalnu dnevnicu.
Ova porodica se hrani u Javnoj kuhinji „Imaret“, gdje primaju topli obrok, od kojeg se hrani cijela porodica. Drvarnica ove porodice, kao i frižider su potpuno prazni, a Ramza nam pokazuje plastičnu flašu koja sadrži oko dva decilitra ulja. U jedan glas nam pričaju i Džulaga i Ramza kako ih je veoma stid što su se našli u ovakvoj situaciji i u ponoru bijede.
- Nekoliko puta sam podnosio zahtjev za pomoć, tražio da me primi načelnik Galijašević, ali do njega nikako da dođem, a da ne govorim o premjeru Vlade Hamdiji Lipovači, kod kojeg nikako da dođem da me bar kao čovjeka sasluša. Svaki put kad odem u Vladu dočeka me nekakav savjetnik, upiše u svoj blok i na tome se sve završi, a moja porodica i dalje gladuje. Slično mi se događa i u općini. Kao da se naši čelni ljudi stide svojih građana koji su gladni ili mi ne vjeruju. Tako mi se i u općini ponavlja isto, upišu me u blok da će me kao zvati. Tako čekam na poziv koji sigurno nikad neće ni doći. Ja sam bio sebi uz pomoć prijatelja nabavio i neko staro auto, te sa sinovima napravio cirkular za rezanje drva, ali je to kratko potrajalo, jer mi je zablokirao motor od auta. Tako da me je sve najgore snašlo. Nije meni jednostavno što je moja porodica došla u ovakvu situaciju, a ja bi bio najsretniji da sa svojim radom kao i do sada doprinosim svojoj porodici. Svjestan sam da na prostorima općine Bihać ima još mnogo onih koji gladuju i ćute jer ih je stid to reći, ali eto ja nisam mogao više izdržati. Posebno sam zabrinut za moju ženu Ramzu, kojoj zbog neimaštine nemožemo osigurati 2.000 KM za operaciju lijevog oka, te strahujemo da joj i drugo oko ne zahvati mrena. A da i ne govorim o tome kako želim zdravo podići mojih dvoje unučadi, koji sada osjećaju glad i neimaštinu, priča nam Džulaga, koji moli dobre ljude da njemu i njegovoj porodici pomognu.
www.reprezent.ba
