Dok druge države u svijetu koriste maksimalno diplomatsko-konzularnu mrežu da brane svoj suverenitet i lobiraju za investicije, partnerstva i bilateralne sporazume, u Bosni i Hercegovini se odvija nadmetanje unutar vlastite kuće.
Bosna i Hercegovina ima diplomatsku mrežu, ali ne i državnu diplomatiju. Umjesto da ambicije i autoritet države promoviraju u svijetu, naša diplomatska mreža često reflektira unutrašnje političke podjele umjesto da brani suverenitet BiH, piše Stav.
Ambasadori BiH se ne biraju po jasnim profesionalnim kriterijima i državnom interesu, nego po etničko-stranačkom-jaranskom ključu. Dio ambasadora uopće ne radi svoj posao, radije hodaju po prijemima, naslikavaju se, hvale da su popili kaficu s nekim piscem, glumcem, ponekad i nekim kolegom ambasadorom...dijele redovno postove po društvenim mrežama, obavezno tagujući one zahvaljujući kojima su se dočepali ambasadorske fotelje.
Skandal u Beču
Oni imenovani iz RS-a ne doživljavaju BiH kao svoju državu, nego kao privremeni okvir koji treba što više slabiti. Veoma mali broj je onih koji zastupaju interese države BiH i bore se za njen bolji položaj u svijetu.
Skandal u Beču još jednom je potvrdio - ambasador BiH u Austriji Siniša Bencun dopustio je da u njegovom uredu, uz zastavu BiH, stoji i zastava entiteta RS. Takav čin direktno krši pravila Ministarstva vanjskih poslova Bosne i Hercegovine, koje jasno predviđa da u diplomatskim predstavništvima trebaju biti istaknuti isključivo državni simboli.
Ukratko, Bencun je odradio posao zbog kojeg i jeste imenovan – ambasada Bosne i Hercegovine u Beču poslala je poruku: "ovo je i RS", umjesto mjesta gdje BiH jasno i nedvosmisleno zastupa svoje državne interese. To nije tehnički propust, da se ne zavaravamo, to je itekako nedvosmislena politička poruka.
Bečki incident nije izolovan. Postoji i drugi – bh. ambasador u Kanadi, Aleksandar Bogdanić, godinama je blokirao podizanje državne zastave BiH na zvaničnim mjestima gdje su to tražile bh. zajednice.
Politički lideri iz entiteta RS sistemski šalju redovno poruke diplomatskom osoblju da promoviraju interese RS-a u inostranstvu.
Produžena ruka entitetske politike
Tako su Željka Cvijanović i Milorad Dodik u martu 2025. uputili pismo svim predstavnicima BiH u svijetu, imenovanim iz RS-a, poručujući im da ne postupaju u skladu s državnim interesima nego u interesu entiteta.
Ovi konkreti slučajevi pokazuju jasnu sliku: diplomatski korpus BiH nije uvijek instrument države nego sve izraženije produžena ruka entitetske politike čiji je cilj postepeno slabljenje, a u konačnici rušenje države BiH.
Šta to govori svijetu? Država nema jedinstvenu vanjsku politiku, nema jasnu liniju, nema prioritete, nema integritet. Umjesto državnih interesa, pojedine ambasade promoviraju entitetske agende, bilo simbolično kroz zastave, bilo praktično blokiranjem državnih inicijativa. Unutar diplomatskog sistema dominantnija je entitetska pripadnost nego državni službeni poredak.
Država nema mehanizme da ove prakse spriječi. Umjesto sankcija na djelu je politička tolerancija. Umjesto jasnih državnih strategija - vapaji. Krajnji rezultat - ambasade i ambasadori koje u svijetu jačaju podjele, a ne državu.
Ako diplomatska mreža ne funkcionira kao instrument države, onda ona nije servis BiH - nego servis jednog projekta koji svakoga dana nastoji oslabiti je.
Ambasadori koji dolaze iz RS-a često se ponašaju kao da predstavljaju neku drugu političku tvorevinu, a ne međunarodno priznatu državu. Umjesto da jačaju poziciju BiH, oni je relativiziraju. Umjesto da lobiraju, oni sabotiraju. I to rade nesmetano, jer znaju da ih sistem neće kazniti.
Problem, međutim, nije samo u njima. Problem je u državi koja pristaje da bude taoc „ravnoteže“. U državi u kojoj se strah od političkog konflikta plaća odricanjem od suvereniteta. U kojoj se kršenje zakona tretira kao "osjetljivo pitanje", a ne kao krivično djelo.
Šta radi Konaković?
Šta za to vrijeme radi ministar vanjskih poslova BiH Elmedin Konaković.
Skreće fokus diplomatije na unutrašnje političke sukobe, čini proceduralne propuste u pitanjima kao što su lobistički ugovori, a u javnosti je svojim (ne)djelovanjem stvorio percepciju da diplomatska uloga ponekad prelazi u politički aktivizam umjesto klasičnu državnu diplomatiju, raspravlja se po društvenim mrežama, daje upute direktorima komunalnih preduzeća...
U konkretnim slučajevima, a držeći se propisa MVP-a Konaković treba (pitanje je hoće li i smije li), tražiti izvještaje o radu ambasadora te upututi prijedloge disciplinskih mjera. Također, može predložiti Predsjedništvu BiH smjenu ambasadora, ali konačnu odluku donosi Predsjedništvo.
Bosna i Hercegovina je jedina država u regionu koja nema Zakon o vanjskim poslovima. Stoga i imamo diplomatsku mrežu koja ne jača državu, nego reeflektira svakodnevno unutrašnje podjele.
Lobiranje, promocija države i koordinacija s dijasporom su fragmentirani i neefikasni, jer ne postoji zakonski okvir koji bi obavezao diplomatsku službu da radi za BiH, a ne za pojedine političke ili entitetske interese.
Dok BiH nema zakon, diplomatija ostaje u vakuumu – haotična, podijeljena i bez strategije, a međunarodni ugled države trpi.
Umjesto zakonskog okvira, vanjska politika se vodi kroz Opće pravce i prioritete koje je Predsjedništvo BiH donijelo još 2003. godine, Strategiju vanjske politike BiH 2018–2023 i ad hoc dokumente i odluke koje se mijenjaju bez stabilnog zakonskog okvira.
Procedura imenovanja ambasadora
Ministar vanjskih poslova BiH predlaže kandidate za ambasadorske pozicije.
Kandidati se biraju uglavnom na prijedlog političkih stranaka, po etničkom ključu. Formalno, ministar provjerava kvalifikacije kandidata, ali politička pripadnost i stranačka podrška imaju presudnu ulogu. Nakon što ministar uputi prijedlog, Predsjedništvo BiH donosi odluku o imenovanju. Svaki član Predsjedništva može blokirati kandidata koji ne dolazi iz njegovog naroda ili nije po njegovoj političkoj ( čitaj ličnoj) volji.
Foto: Instagram/dinokonakovic
