Home

Bihać: Legenda o tragičnoj krajiškoj ljubavi

28 May

Bihać: Legenda o tragičnoj krajiškoj ljubavi

Priča govori o tragičnoj sudbini velike ljubavi, a zabilježio ju je pravoslavni pop iz bihaćkog naselja Pritoka.

Bosna i Hercegovina je prepuna legendi i narodnih priča koje su prenošene s koljena na koljeno i čuvane stoljećima kroz povijest.

Jedna takva legenda govori o tragičnoj sudbini velike ljubavi, a zabilježio ju je Kosta Kovačević, pravoslavni pop iz bihaćkog naselja Pritoka, koji je, uz učitelja Petra Mirkovića, skupljao priče iz naroda za Zemaljski muzej u Sarajevu te ih objavljivao u Glasniku Zemaljskog muzeja.

Priču je nanovo otkrio Rešad Behić iz Bihaća, prelistavajući stara izdanja Glasnika Zemaljskog muzeja koja su dostupna na internetu. Behić je strastveni ljubitelj historijskog nasljeđa Bosne i Hercegovine i na tom putu troši mnogo vremena i sredstava kako bi otrgao od zaborava sve kulturno-historijske vrijednosti i sačuvao prirodnu baštinu ovog kraja.

 

'Vodi je, kad ti je suđena'

"Sasvim slučajno sam naišao na tu priču koja je zabilježena u Glasniku, a prethodno sam znao nešto o toj legendi i mjestu gdje se nekada nalazio nadgrobni spomenik kojeg je, prema riječima mještana, jedan čovjek iščupao i bacio. Na tom mjestu danas se nalaze samo tragovi mezara i dio nadgrobne ploče ili nišana koji se tu nalazio", kaže on.

Nekadašnji Muzej Pounja, a današnji Muzej Unsko-sanskog kantona, prije rata je na tom mjestu vršio arheološka iskopavanja u cilju utvrđivanja postojanja ostataka skeleta. Tom prilikom su pronađeni posmrtni ostaci dvoje osoba, oklop i konjska potkovica.

"Negdje 1988. godine došli su ljudi iz Muzeja i pronašli dva skeleta, jedan malo niže postavljen, a drugi malo više, i pronašli su jedno kopito konjsko. Onda su nas upitali da li da izmjestimo te skelete ili ih ostavimo, moj otac je rekao da ih ostave tu gdje jesu. Bili su tu nekad prije i nišani, ali ih je neko uklonio", priča Senad Kozlica, u čijem dvorištu se nalaze tragovi nadgrobnih spomenika.

Pop Kovačević je potkraj 18. stoljeća u Glasniku zabilježio da u ribićkom polju, koje se nalazilo u današnjem bihaćkom naselju Ribić, leže dva groba, u kojima su muškarac i žena, a zatim naveo da grobovi datiraju iz vremena Stojana Jankovića, poznatog bihaćkog harambaše. U njegovoj predaji se navodi da je lokalno stanovništvo islamske vjere pričalo kako je Stojanova družba, u jednom od svojih pohoda, zarobila lijepu tursku djevojku u naselju Prekounje i odveli je na Bijelo Brdo nadomak Bihaća. Njen momak se dao u potjeru za njom, kako to pop Kovačević bilježi, tursko momče se pomolilo, a Stojan je sjedio sa svojom četom.

Momak je bio dobro naoružan i pozdravio ih, a zatim upitao ko je glavni i onda se Stojanu obratio sa zahtjevom da mu vrati djevojku.

"'Moju ste dragu odveli', reče tursko momče, hvatajući se jatagana. 'Tako mi moje vjere turske i moga oružja, sada ćeš platiti glavom, Jankoviću, ako mi je ne dovedeš i ne povratiš.' Janković vidje da je momče srca junačkoga te ga pomilova rukom, izvede djevojku, pa mu reče: 'Kad si takav junak, evo ti djevojka, pa je vodi, kad ti je suđena'", navodi pop Kovačević u Glasniku.

Mladić se zahvalio Stojanu, uzeo djevojku sa sobom na konja i krenu u Bihać sav sretan. Stojanova družina se njemu požalila na to što ih je pustio, a on im je rekao da, ako žele da im prisjedne, neka idu za njima dodavši: "Za Turkinju i tuđu zaručnicu izgubiti glavu ili ubiti onakvog junaka ne priliči, niti bi bilo pravo."

 

Za ljubav život dao

Svi se složiše s tim njegovim riječima, osim dvojice, koja su krenula u potjeru za momkom i kada su ga sustigli rekli su mu da ostavi djevojku, ali on se nije na to obazirao. Oni opališe na njega iz svojih pušaka i pogodiše njega i djevojku. Ali, momak bijaše srca junačkoga, ostavi djevojku te se onako ranjen okrenu njima dvojici i obojicu ih posiječe, zatim pade ranjen kod djevojke i ubrzo oboje umriješe od rana. Tu su ih našli i zakopali jedno pored drugog.

"Ne zna se sa sigurnošću ko su ovo dvoje zaljubljenih, niti kojem plemenu su pripadali. Nišani su do skora postojali iznad njihovih grobova, ali nažalost, uklonjeni su nemarom pojedinaca. Da su kojim slučajem ostali na mjestu, moglo bi se sa njih možda iščitati imena ovo dvoje mladi ljudi. Na mjestu pogibije nekada su gorjele svijeće u spomen na njihovu besmrtnu ljubav. Neka u tu spomen, svjetlo ljubavi gori u srcima mladih koji u ovo vrijeme krunišu svoju ljubav bračnom zajednicom", kaže Behić.

On ističe da ima još nadgrobnih spomenika i nišana iz perioda osmanske vlasti na području Krajine, ali se podaci o njima polako gube, što je tragično za jedan narod i državu.

"Svi ti spomenici kulture su dokaz postojanja i historije jednog naroda. Zato ih treba sačuvati, kao što su očuvani stećci. Mi imamo nemaran odnos prema tim spomenicima, koji se često puta uništavaju i čupaju radi nekih drugih interesa. Upravo zato smo i osnovali udruženje kako bi pokušali, prije svega, očuvati historijske podatke o tim kulturnim vrijednostima, a zatim krenuti u samu zaštitu tih spomenika", ističe Behić .

 

(Izvor: Al Jazeera)

0 Comments

Facebook komentari

Povezane vijesti

Back to top