Sve je više znakova da se Sjedinjene Američke Države i Izrael pripremaju za novu vojnu konfrontaciju s Iranom. Izraelski borbeni avioni izvode operacije prema iranskim granicama, Pentagon razmatra nove udare, a Washington pojačava vojno prisustvo na Bliskom istoku. Ipak, najvažnije pitanje nije kada bi napad mogao početi, nego kakve bi posljedice izazvao i bi li ga uopće bilo moguće ograničiti.
Između Washingtona, Tel Aviva i Teherana ponovo se vodi opasna igra u kojoj svaka vojna demonstracija, politička izjava i diplomatska poruka mogu imati dalekosežne posljedice. Nakon mjeseci napetosti i prethodnih sukoba, Bliski istok suočava se s mogućnošću nove eskalacije koja bi mogla zahvatiti mnogo šire područje od samog Irana.
Američki ambasador u Turskoj Tom Barrack dodatno je podigao temperaturu izjavom da bi Sjedinjene Američke Države mogle napasti Iran već tokom ovog vikenda. Na direktno pitanje postoji li takva mogućnost, odgovorio je potvrdno, istovremeno naglašavajući da predsjednik Donald Trump ostaje otvoren za diplomatski dogovor.
Trumpova reakcija bila je neuobičajena. Upitan o Barrackovim riječima, američki predsjednik poručio je da o tome ništa ne zna.
Takva razmjena poruka ne mora značiti da je odluka o napadu donesena. Međutim, pokazuje koliko je situacija osjetljiva i koliko se vojni pritisak prepliće s pokušajima da se Iran prisili na ustupke za pregovaračkim stolom.
Washington očigledno želi zadržati sve opcije otvorenim. Problem je što svaka od njih nosi ozbiljne rizike.
Izraelski avioni nadomak Irana
Posebnu pažnju izazvali su izvještaji o velikoj izraelskoj zračnoj operaciji tokom koje su deseci borbenih aviona, uz podršku letjelica za dopunjavanje goriva, letjeli prema iranskoj granici.
Prema pisanju Axiosa, operacija je predstavljala demonstraciju sile, ali njene razmjere i način izvođenja otvorili su pitanja o mogućim pripremama za nove udare.
Za izvođenje velike zračne operacije protiv Irana nije dovoljno samo poslati borbene avione. Potrebno je osigurati dopunjavanje goriva, koordinirati djelovanje različitih jedinica, prikupiti precizne obavještajne podatke i procijeniti sposobnost iranske protivzračne odbrane.
Upravo zbog toga ovakvi letovi imaju značaj koji nadilazi običnu vojnu vježbu.
Dodatnu pažnju privukao je i susret američkog ministra odbrane Petea Hegsetha s izraelskim premijerom Benjaminom Netanyahuom. Njihovi razgovori održani su u trenutku kada obje države razmatraju naredne korake prema Teheranu.
Iako nema javne potvrde da je dogovorena nova operacija, jasno je da vojna saradnja Washingtona i Tel Aviva ostaje jedan od ključnih faktora u razvoju krize.
Pentagon ima planove, ali vojna pobjeda nije isto što i političko rješenje
Američki mediji izvijestili su da se među opcijama koje razmatra Pentagon nalazi i kratka, intenzivna vojna kampanja protiv iranskih ciljeva.
Potencijalne mete uključuju raketna postrojenja, skladišta bespilotnih letjelica, nuklearnu infrastrukturu i objekte od strateškog značaja za iransku ekonomiju.
Takvi udari mogli bi oslabiti pojedine iranske vojne kapacitete, ali ne bi nužno riješili politički sukob koji traje decenijama.
Iran je tokom godina razvijao vojnu strategiju zasnovanu na projektilima, bespilotnim letjelicama i mogućnosti djelovanja preko različitih regionalnih partnera. Čak i kada bi pretrpio ozbiljne gubitke, Teheran bi mogao pokušati odgovoriti napadima na američke baze, izraelske ciljeve ili infrastrukturu zaljevskih država.
Upravo tu leži najveći rizik.
Američka administracija mogla bi planirati operaciju ograničenog trajanja, ali druga strana ne mora prihvatiti takva pravila sukoba.
Rat koji jedna strana zamišlja kao nekoliko dana zračnih udara mogao bi se pretvoriti u višesedmičnu ili višemjesečnu regionalnu krizu.
Hormuški moreuz kao najopasnije oružje Teherana
Iran ne mora vojno poraziti Sjedinjene Američke Države da bi izazvao ozbiljne posljedice po njihove interese.
Dovoljno bi bilo da značajnije ugrozi sigurnost plovidbe kroz Hormuški moreuz, jednu od najvažnijih svjetskih ruta za transport nafte i prirodnog plina.
Svaki ozbiljan poremećaj u tom području mogao bi izazvati rast cijena energenata, povećati troškove međunarodnog transporta i dodatno opteretiti ekonomije koje već osjećaju posljedice globalnih političkih nestabilnosti.
Posebno ranjive bile bi države Perzijskog zaljeva, čija se energetska infrastruktura nalazi u dometu iranskih projektila i bespilotnih letjelica.
Eventualna odmazda mogla bi zahvatiti i američke vojne objekte u Bahreinu, Kuvajtu, Kataru i drugim državama regije.
U takvom scenariju sukob više ne bi bio ograničen na Iran, Izrael i Sjedinjene Američke Države.
Njegove posljedice osjetile bi se na svjetskim tržištima, a rast cijena goriva i transporta pogodio bi i evropske zemlje, uključujući Bosnu i Hercegovinu.
Trump između vojne sile i neizvjesnog ishoda
Za Donalda Trumpa iransko pitanje predstavlja ozbiljan vanjskopolitički izazov.
S jedne strane, Washington nastoji spriječiti jačanje iranskih nuklearnih i raketnih kapaciteta, zaštititi Izrael i očuvati američki utjecaj na Bliskom istoku.
S druge strane, nova vojna kampanja nosila bi opasnost od uvlačenja američkih snaga u dugotrajniji sukob, čije bi ekonomske i političke posljedice bilo teško predvidjeti.
Dodatni problem predstavlja pitanje konačnog cilja.
Ako je namjera prisiliti Iran na pregovore, ostaje neizvjesno bi li novi udari povećali spremnost Teherana na ustupke ili dodatno učvrstili njegov otpor.
Ako je cilj dugoročno uništiti iranske vojne sposobnosti, nekoliko dana bombardiranja teško može garantovati takav rezultat.
A ako bi se vojna operacija proširila na pokušaj promjene vlasti u Teheranu, posljedice bi mogle biti znatno ozbiljnije i dugotrajnije.
Upravo zbog toga sadašnja kriza nije samo pitanje vojne nadmoći, nego i sposobnosti političkog rukovodstva da procijeni granice upotrebe sile.
Najveća opasnost je pogrešna procjena
U atmosferi sve izraženijeg nepovjerenja, čak i potezi koji su zamišljeni kao odvraćanje mogu biti protumačeni kao priprema za napad.
Izraelski vojni letovi mogu imati cilj upozoriti Iran da ne poduzima nove akcije. Međutim, iransko rukovodstvo iste aktivnosti može shvatiti kao znak da je napad neposredan.
Slično tome, američko raspoređivanje dodatnih vojnih snaga može služiti zaštiti saveznika i demonstraciji odlučnosti, ali ga Teheran može protumačiti kao uvod u novu operaciju.
U takvim okolnostima prostor za diplomatski manevar postaje sve uži.
Posebno zabrinjava mogućnost da jedna strana odluči djelovati prva, uvjerena da time sprječava napad protivnika.
Historija bliskoistočnih sukoba pokazala je koliko brzo ograničeni vojni incidenti mogu prerasti u mnogo šire konfrontacije.
Zato se naredni dani ne mogu posmatrati samo kroz pitanje hoće li američki avioni poletjeti prema iranskim ciljevima.
Jednako je važno hoće li Washington i Teheran uspjeti sačuvati kanale komunikacije i spriječiti da međusobne prijetnje prerastu u odluke koje više neće biti moguće jednostavno povući.
Rat je lako započeti, ali njegov kraj niko ne može garantovati
Trenutna koncentracija vojnih snaga, izraelske zračne aktivnosti i informacije o razmatranju novih američkih udara pokazuju da mogućnost eskalacije treba shvatiti ozbiljno.
Ipak, nijedan od tih pokazatelja sam po sebi ne potvrđuje da je konačna naredba za napad već izdata.
Trump još ima mogućnost nastaviti diplomatski pritisak, povećavati ekonomske sankcije ili koristiti vojnu prijetnju kao sredstvo pregovaranja.
Iran, s druge strane, mora procijeniti koliko daleko može ići u odbijanju američkih zahtjeva, a da ne izazove novi vojni odgovor.
U toj složenoj računici gotovo da nema poteza bez rizika.
Najveća nepoznanica nije američka sposobnost da nanese ozbiljnu štetu iranskim ciljevima. Ta vojna nadmoć odavno je poznata.
Pravo pitanje je šta bi uslijedilo nakon prvih udara, kako bi Iran odgovorio i bi li se sukob mogao zaustaviti prije nego što zahvati čitavu regiju.
Jer početak novog rata može biti rezultat jedne političke odluke. Njegov završetak, međutim, zavisio bi od mnogo više aktera, interesa i okolnosti koje nijedna strana ne može u potpunosti kontrolirati.
Foto: Ilustracija/Cazin.net
