Čovjek koji duže od pola godine iz dana u dan na ulici traži istinu o ubistvu svog sina Davida.
Čovjek koji se nije pomirio s tako olako izrečenim tvrdnjama establišmenta u bh. entitetu Republika Srpska da je njegov sin, 21-godišnji mladić, student dva fakulteta, bio tek obični ovisnik, koji se jedne noći pijan i drogiran uputio u pljačku tuđe kuće, pojeo potom burek, pa izvršio samoubistvo. Bacivši se u rječicu Crkvenu tek nešto dublju od bilo kakvog potoka.
Borba je neravnopravna
On je čovjek koji stoga traži pravdu, upirući prstom u sistem koji, što vrijeme više prolazi, jasno je od samog početka pokušava zataškati ubistvo Davida, istragu razvući do u beskraj, smoriti oca.
Davor je, istovremeno, po svemu čovjek kakva je većina građana ove zemlje. Prosječan po zvanju i obrazovanju, a koji je, unatoč tome, uspio ono što je izgledalo nevjerovatno. Mobilisati građane ne samo Banjaluke nego BiH, pa i Evrope, da stanu uz njega i zahtijevaju istinu i pravdu. Koja je odavno prerasla Davida.
Otac na čiji se poziv u samo nekoliko mjeseci na banjalučkom trgu okupilo više desetina hiljada ljudi da mu pomognu samo u jednom - doći do istine.
Srđan Puhalo, socijalni psiholog, kaže da kada govori o Davoru, govori o čovjeku s kojim nije razgovarao, dakle, samo se može govoriti o njegovom ponašanju vidljivom u javnosti: “Šta on proživljava kada je sam, samo on zna.”
“Ono što je tu veoma važno, jeste da je atipičan slučaj u BiH. Koji je iz lične tragedije krenuo u borbu, što je danas vrlo rijetko ovdje. Atipičan je u odnosu na mnoge ljude ljudi koji su izgubili svoje najbliže i koje je potakao da posumnjaju u zvanične verzije koje su im o tome servirane. Važno je i da on sumnja u sistem. Da je pošten i pravičan, pa na taj način postaje i subverzivan. Postaje opasan po sistem, jer ne odustaje od te svoje borbe”, pojašnjava Puhalo.
Kako upornost i istrajnost Dragičevića ne posustaje, tako se i dolazi do situacije da se ljudi na jednoj strani tome čude, a na drugoj oni mu postaju i najveća potpora u toj borbi. Puhalo ističe da je veoma važno navesti i da je Dragičević u toj borbi neravnopravan. Jer ide protiv sistema, što na jednoj strani može obeshrabriti čovjeka, ali na drugoj strani, ta lična tragedija je jedini razlog zašto tu borbu vodi.
Koliki je strah sistema od Dragičevića i građana okupljenih oko njega, mislimo na grupu Pravda za Davida, najbolje svjedoči prava hajka koju protiv njega vode provladini mediji u RS-u. Naime, na jednoj strani sve strukture vlasti, tj. njeni najreprezentativniji predstavnici, javno relativiziraju Davidovo ubistvo, krijući se iza opštih mjesta o suosjećanju s bolom oca, te kako borbu za otkrivanje krivaca treba prepustiti institucijama, javni servis RS-a (RTRS) istovremeno gotovo svakodnevno nastoji javnosti dokazati da je Dragičević tek lutka na koncu u rukama opozicije, medija plaćenih od evropskih centara moći i zapadnih zemalja, udruženih da destabilizuju ili, pak, sruše RS. RS koja je zapravo, jasno je iz sadržaja njihovog izvještavanja, oličena tek u predsjedniku RS-a Miloradu Dodiku i, kako sada zovu ministra policije, ratnom heroju Draganu Lukaču.
No Puhalo navodi da je Dragičević atipičan i po tome što on nije pripreman na tu borbu.
Prešao i porušio most
“Imamo čovjeka koji vrlo često daje čudne izjave, što pojedinci žele da prikažu kao osmišljen projekat. Ali to njegovo ponašanje nije projektno ponašanje koje ima neku nit koja nekuda vodi. Mi imamo samo čovjeka koji želi da neke stvari istjera načistac i stoga su njegove izjave često iracionalne, ali imaju utjecaj u javnosti”, pojašnjava Puhalo.
Podsjeća da je Dragičević konobar, da se to vidi iz njegovog vokabulara, ponašanja, oblačenja. Čime se ruše one teorije da je on “neki plan, neki projekat”.
Kako vrijeme odmiče, a istraga o ubistvu Davida se kreće puževim koracima, navodi Puhalo, Dragičević je u svojoj “borbi prešao most, porušio ga iza sebe i teško je da može ići nazad”.
“Njemu još samo ostaje da ide naprijed, da sve ovo što radi istjera načistac. Ili da javnost kaže da više ništa nema smisla raditi”, podvlači Puhalo.
Dragičevićeva borba odgovor je na društvenu nepravdu i to je ono što su građani koji prate to što on radi, jasno prepoznali. Otuda i to solidarisanje s njim. Sam Dragičević kada govori, jednako kao i najistureniji članovi grupe Pravda za Davida stalno ističu da borba koju vode nije politička, nesvjesni da svaka lična borba kada se povede protiv institucija, jeste politička.
I toga se vlast u RS-u, koja iz samo njoj znanih razloga na sve načine pokušava uz obilatu podršku dijela i pravosudnih i policijskih struktura opstruirati istragu Davidovog ubistva, boji. Boji se, jer je borba jednog oca uspjela da pređe etničke granice čvrsto postavljene u BiH, da građane mobiliše od Trebinja do Velike Kladuše.
“I koju je vrlo teško uprljati politikom. Jer, Dragičević ukazuje da je sistem zakazao i to je ono što je vrlo blisko građanima BiH. Koji su svjesni nepravde kojom su okruženi i koja nema veze s etničkom pripadnošću. Ta nepravda je univerzalna i on je taj koji je digao svoj glas protiv nje i otuda i ta velika podrška koju ima”, pojašnjava Puhalo
Spojiti nespojivo
U Kritičkoj analizi diskursa vezanih za društvene pokrete u dejtonskoj BiH prof. dr. Danijela Majstorović navodi da “Davor Dragičević u sebi sadrži dva ključna elementa neophodna za borbu, gubitkom sina (kao budućnosti ili odnosa spram budućnosti). Time on postaje metonim golorukog naroda koji se bori protiv nadmoćnijeg neprijatelja, ali kao obični konobarzaposjeda prazno mjesto klasne borbe u društvu u RS-u”.
“Iako se diskursivno konstruiše kao Srbin pravoslavac u dejtonskoj BiH, njegova borba postaje univerzalistička za čitavu BiH, pa je samim tim ona politički konotirana kao grassroots, kao pokret koji uz sve mogućnosti političkih zloupotreba ostaje jedinstven od 1995. naovamo. Tome u prilog govori ne samo velika mobilizacija do sada neaktivnih subjekata, već i šestomjesečno trajanje svakodnevnih okupljanja”, kaže Majstorović.
Ustrajnost kojom na ulici više od pola godine traži istinu i pravdu, razvila je i jedan novi oblik načina žalovanja i komemoracije i to kroz proteste. Zapaljene svijeće i visoko u zrak podignuta pesnica gotovo su tako spojile nespojivo.
O borbi Davora Dragičevića pišemo u jeku izborne kampanje. Koju u bh. entitetu RS i vlast i opozicija vode doslovno na život i smrt. A u takvoj borbi ništa nije sveto, pa ni neprocesuirano ubistvo jednog čovjeka, nečijeg djeteta. Čak i kada vjerujemo da su lideri većine opozicionih partija podršku Dragičeviću dali samo kao građani i roditelji, ona se može posmatrati kao dio njihove borbe za naklonost građana. Davorove borbe kojom oni ukazuju da je aktuelna vlast “loša, korumpirana”, pa stoga mora da siđe sa scene.
Sam Dragičević i njegovi najbliži suborci o svemu se ne izjašnjavaju. Oni tvrde da ih politika ne zanima. I kada Davor Dragičević poručuje da “ne otkriju li se ubice njegovog sina do 5. oktobra, izbora u RS-u neće biti”, malo je vjerovatno da ga je onda neko instrumentizovao zarad svojih ciljeva. Jer da izbora ne bude, najviše bi odgovaralo upravo ovoj vlasti zbog čijeg je nerada, bahatosti i osionosti, Dragičević digao glas.
Ono što je takođe veoma važno, jeste da je javnost u RS-u i dalje duboko podijeljena oko borbe jednog oca za istinu o smrti svog sina. Svjedočio je to i napad na Davora i to pred gomilom ljudi u toku samog protestnog okupljanja. Nakon čega je Davor prešao još jednu liniju. I odlučio da s Trga Krajine, mjesta na kojem se bori za istinu o smrti svog sina i mjesta na kojem ga istodobno, umjesto na grobu, žaluje, neće ići dok se ne pronađu Davidove ubice.
Ponašanje i odluke građana BiH, pa time i RS-a, na dan izbora teško je predvidjeti. Odnosno onih koji nisu partijski vojnici i koji u danu izbora ne promišljaju, već jednostavno glasaju za svoje. Hoće li stoga i borba Davora Dragičevića biti nešto što bi moglo motivirati apstinente da izađu na izbore i da svojim glasom mijenjaju vlast, hoće li ovi izbori u konačnici biti glasanje protiv vlasti više nego za opoziciju, nezahvalno je predvidjeti..
