Kada neko u javnosti skrene pažnju ili iznenadi neočekivanom izjavom ili postupkom, po nekom nepisanom pravilu dese se salve rekacija kao posljedica toga.
U slučaju nastupa Harisa Zahiragića na HRT-u sinoć, desilo se isto.
Izdvojili smo zanimljivo stajalište novinara Vuka Bačanovića kojeg sa njegovog Facebook profila prenosimo u cjelosti:
Ima nešto neodoljivo komično u kada Haris Zahiragić u Zagrebu prijeti Herceg-Bosni. Mislim, ako nešto može biti smješnije od same njegove pojave ili toga što nastupa u ime stranke bez koje današnja Federacija BiH ne bi ni izgledala ovako kako izgleda, tj. praktično bila ta Herceg-Bosna. Zato kada danas SDA-ov funkcioner dramatično upozorava na opasnost od Herceg-Bosne, to zapravo podsjeća na čovjeka koji je trideset godina radio kao direktor fabrike duvana, pa onda sazvao konferenciju za medije da javnost ekskluzivno upozori da njegov proizvod ima kancerogene efekte.
Ima još par detalja. Gledaš polupismenjakov nastup i ne možeš se oteti utisku da Zahiragić u kući na istaknutom mjestu drži AI ikonu Aleksandra Vučića ispred koje svaki dan pobožno pali AI kandilo i zahvaljuje mu se na svemu što ga je naučio. Sve je tu: zabrinuti izraz lica, istorijski ton, dramatična upozorenja, neprestano prizivanje katastrofe koja samo što nije uslijedila. Nedostaje samo još samo da najavi vanredno obraćanje naciji, podigne borbenu gotovost aerosoft klubova i pošalje nekoliko omladinaca da po Sarajevu lijepe plakate „Kad se Armija u zapadni Mostar vrati“. Jer upravo je to Vučićeva škola: svaki dan spašavaš državu, svaki drugi dan sprječavaš izdaju, svaki treći dan razotkrivaš zavjeru, a onda se nekako misteriozno ispostavi da je bukvalno za vrijeme te neprekidne mobilizacije nestalo sve ono što si poimenično branio.
Na kolonizovanom Balkanu od Devedesetih do danas postoji jedno gotovo nepogrešivo pravilo: što političar glasnije urla da se nešto nikada neće dogoditi, veća je vjerovatnoća da se upravo to događa i da je upravo on na čelu tog događanja. Ne idimo tako daleko u prošlost da se prisjetimo projekta RSK ili građanske BiH. Dovoljno je samo da se prisjetimo nedavnih događaja: svih onih Vučićevih patriotskih predstava u kojima se svakih šest mjeseci najavljivao povratak vojske na Kosovo, nacionalni preporod, istorijsku pobjedu i konačni obračun sa svim neprijateljima, dok su u stvarnosti, mic po mic, nestajale posljednje poluge moći države Srbije na Kosovu. Stoga pravo pitanje nije "Herceg Bosna ili ne", jer ona već odavno de fakto postoji, već: ako bi Zahiragić zaista jednog dana došao na vlast, da li bi rezultat njegove grandiozne borbe protiv nje bio upravo ono što je Vučićeva borba za Kosovo proizvela na Kosovu?
Sljedeći standardizovani balkanski kolonijalni manir, nakon nekoliko godina takve histerije čovjek se lako može probuditi u državi u kojoj je Herceg-Bosna sada i de jure obnovljena ne samo u granicama sa starih karata, nego možda i u verziji o kakvoj ni njeni najoptimističniji kartografi poput kardinala Puljića nisu sanjali. A onda će isti oni koji su danas vikali „nikada!“ organizovati okrugle stolove, međunarodne konferencije i panel diskusije na temu kako se, eto, nažalost, radilo o složenim geopolitičkim okolnostima koje niko nije mogao predvidjeti. Osim, naravno, sviju koji su shvatili igricu i sebi dozvolili da imaju mozak ponešto razvijeniji od onog zlatne ribice.
Favebook status Vuk Bačanović
FOTO: Cazin.net
